Rev-257/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 257/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M.K. iz S. P., Ja. koju zastupa punomoćnik I.H., pravni savjetnik Općinskog sindikalnog povjereništva u L., protiv tuženog "R. " s.p.o. L., kojeg zastupa punomoćnik mr D.K., odvjetnica iz L., radi poništenja rješenja i isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 29. rujna 1992.g. br. Gž 1158/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 12. svibnja 1992.g. br. P 129/91-20, u sjednici održanoj dana 17. veljače 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, kojim je poništeno rješenje tuženog doneseno po poslovodnom organu dana 7.III.1991.g. br. 3/91, te tuženi obvezan da tužiteljici isplati s osnova neisplaćenog osobnog dohotka za razdoblje od 28. do 31.III.1991. iznos od 907,50 HRD, za mjesec travanj 1991.g. iznos od 5.093,20 HRD, za mjesec svibanj 1991.g. iznos od 6.111,80 HRD, za mjesec lipanj 1991.g. iznos od 8.251 HRD, i za razdoblje od 1. do 7. srpnja 1991.g. iznos od 2.045,40 HRD, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća kako je navedeno u presudi suda prvog stupnja do isplate i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1.600 HRD.

Protiv navedenih presuda tuženi je izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da se presude nižeg stupnja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se iste presude preinače i tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom.

U odgovoru na reviziju tužiteljica pobija osnovanost navoda revizije i predlaže da se revizija odbije, a njoj dosudi trošak odgovora u iznosu od 5.000 HRD.

Javno tužiteljstvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sud drugog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP, jer je ocijenio žalbene navode odlučne za donošenje zakonite presude u ovom sporu.

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer presude sudova nižeg stupnja imaju razloge o činjenicama odlučnim za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njihova pravilnost. Naime, sud drugog stupnja prihvatio je činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja a koje između stranaka nije ni sporno, te je ocijenio da sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se ukazivalo u žalbi, a niti one na koje pazi po službenoj dužnosti.

Između stranaka nije sporno, a što je i utvrđeno, da je Radnički savjet tuženog na sjednici od 4. ožujka 1991.g. donio Odluku o osnivanju poduzeća "R. -u. ", da to poduzeće preuzima dotadašnje radnike tuženog među kojima i tužiteljicu, da je VD direktor tuženog donio rješenje o zasnivanju radnog odnosa sa tužiteljicom s danom 1.III.1991.g. u novoosnovanom poduzeću i prestanak radnog odnosa kod tuženika s danom 28.II.1991.g. Nadalje je utvrđeno, da novoosnovano poduzeće nije donijelo odluku o prihvaćanju tužiteljice u radni odnos, a niti je tužiteljica na raspored na radno mjesto u novoosnovano poduzeće dala svoj pristanak, kao ni da to poduzeće još tada nije bilo upisano u sudski registar.

Sudovi nižeg stupnja su pravilno ocijenili, da pobijano rješenje tuženog od 7. ožujka 1991.g. br. 3/91 nije zakonito, pa ga je stoga poništio, s obzirom da nije doneseno u skladu s odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (dalje: ZOPRO) koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 34/91).

Prema odredbi čl. 15. ZOPRO radnik može biti preuzet na rad u drugu organizaciju odnosno kod poslodavca uz uvjet i u slučajevima što su utvrđeni općim aktom. Ovom odredbom, dakle, regulira se pitanje zasnivanja radnog odnosa preuzimanjem na rad radnika u drugu organizaciju odnosno kod poslodavca a pitanje prestanka radnog odnosa regulirano je odredbom čl. 75. i 76. ZOPRO.

U svezi primjene odredbe čl. 15. ZOPRO na koju se pozivaju sudovi nižeg stupnja treba ukazati da je za takvo primanje radnika potrebna suglasnost organizacije odnosno poslodavca koji radnika primaju.

Međutim, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, to poduzeće još nije registrirano, nema svoje organe i akte, da bi moglo odlučiti o prijemu tužiteljice u radni odnos, a tome treba prethodniti sporazum između tuženog i novoosnovanog poduzeća.

U ovom slučaju ne radi se ni o primjeni odredbe čl. 21. st. 1. toč. 1. ZOPRO, tj. kad je prestala potreba za radom radnika zbog tehnoloških ili drugih unapređenja kojima se pridonosi povećanju proizvodnosti i uvećava uspjeh organizacije odnosno poslodavca, jer nema sporazuma nadležnih organa između oba poduzeća o preuzimanju radnika ili bar odluka nadležnog organa poduzeća koje preuzima radnika, u ovom slučaju tužiteljicu.

Iz izloženog slijedi, da su sudovi nižeg stupnja pravilno primjenili materijalnog pravo kada su pobijanu odluku tuženog poništili kao nezakonitu i tužiteljici dosudili naknadu osobnog dohotka kojeg je tužiteljica izgubila zbog nezakonite odluke tuženog, a čija visina nije sporna (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koji je također preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer odgovor nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 17. veljače 1993.g.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin, v.r.