Legislator Case Law & Legislation
P-4941/2016-21 AI generated

Court confirms easement right and orders defendant to remove wall blocking public passage.

Case Number P-4941/2016-21
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Allowed / Granted

Legislator summary

AI generated

The court ruled in favor of the plaintiffs, confirming their easement right to use a specific path over the defendant's land. The defendant had previously built a wall and destroyed steps, effectively blocking the established route. The court ordered the removal of the obstruction and the reconstruction of steps to ensure unimpeded passage.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o stvarnim pravima; Zakon o parničnom postupku: When an easement has lost its reasonable purpose, the servient landowner may request its termination, and the court must verify if a less damaging alternative route exists before ruling on such a request.

Keywords

AI generated
real right of easement reasonable purpose servient land blocking passage parliamentary procedure court costs geodetic survey

Cited Legislation

AI generated
Zakon o stvarnim pravima
Zakon o parničnom postupku
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SUPETRU

P-4941/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sutkinji Antoneli Franulić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ad. 1) M. J. iz S., , OIB: ….. i ad. 2) L. J. ž. M. r. F., iz S., , OIB:…. oboje zastupani po punomoćniku J. A. M., odvjetniku u S., protiv tuženika B. J. iz S., OIB: ….., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava stvarne služnosti puta, nakon glavne i javne rasprave, zaključene dana 02. travnja 2019. godine, u nazočnosti tužitelja ad. 1), punomoćnika tužitelja ad. 1) i ad. 2), te punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave presude, dana 14. lipnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da u korist č.zem. 351/12 stojna kuća pov. 162 m2 i dvor pov. 346 m2 k.o. S. kao povlasnog dobra postoji pravo služnosti puta označenog i omeđenog kao lik A-B- C-D-E-F-G-H-A pov. 30 m2 sve sukladno skici vještaka P. G. V. 136/2018, a na teret zemljišta označenog kao čest. zem. 351/2 vg. pov. 380 m2 k.o. S. kao poslužnog dobra, što je tuženik J. B. M. dužan trpjeti kao svakodobni vlasnik poslužne nekretnine.

II. Tužitelji su ovlašteni temeljem ove presude zatražiti i postići upis prava služnosti puta označenog kao A-B-C-D-E-F-G-H-A u pov. pod 30 m2 na skici vještva P. G. V./2018 na nekretnini označenoj kao čest. zem. 351/2 k.o. S. kao poslužnog dobra, a u korist čest. zem. 351/12 sve k.o. S. kao povlasnog dobra.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima omogući nesmetan prolaz preko puta opisanog u točki I. ove tužbe, te poruši zid i sagradi stepenice na navedenom putu koje omogućavaju korištenje tog prolaza, te se kaniti takvog i sličnog ograničavanja prolaza putem, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku, da u roku od 15 dana, naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 6.125,04 kune.

Obrazloženje

Dana 10. listopada 2016. godine zaprimljena je tužba tužitelja ad. 1) M. J. i ad. 2) L. J., protiv tuženika B. J., radi utvrđenja prava stvarne služnosti puta u kojoj se navodi da su tužitelji vlasnici čest. zem. 351/12 Z.U. 2298 k.o. S. svaki za po ½ idealnih dijelova, a tuženik je vlasnik čest. zem. 351/2 Z.U. 2065 k.o. S., za cijelo. Ugovorom o darovanju od 20. prosinca 2000. godine kojeg su tužitelj ad. 1) i tuženik sklopili sa svojim sada pok. ocem Mihovilom Jutronićem su ustanovili pravo stvarne služnosti prolaza putom širine 1,3 m prema Bunti na teret navedene nekretnine u vlasništvu tuženika, a u korist navedene nekretnine u vlasništvu tužitelja ad. 1) i njegove supruge. To stvarno pravo služnosti, koje je ustanovljeno tim pravnim poslom, stranke da su u naravi realizirale na način da su izgradili put preko čest. zem. 351/2 Z.U. 2065 k.o. S., kao poslužnog dobra, u dužini puta od 28 m i širini 1,30 m koji se nalazi uzduž cijele međe te nekretnine sa čest. zem. 351/7 k.o. S.. Tuženik da sada zabranjuje tužiteljima da se koriste tim putom, koji ovi nesmetano koriste još od 2000. godine, pravdajući to okolnošću da pravo tužitelja da se koristi tim putom, tj. da pravo stvarne služnosti puta, nije upisano u zemljišne knjige, zbog čega ne dozvoljava tužiteljima prolaz preko navedene poslužne nekretnine. Tužitelji se tim putem nesmetano koriste sve do srpnja 2007. godine, kada im je tuženik zabranio daljnje prolaženje time putom, porušio stepenice i izgradio zid. Tužitelji s pravnom osnovom, ugovorom o darovanju od 20. prosinca 2000. godine ispunjavaju sadržaj prava stvarne služnosti preko deset godina.

Na zapisniku od dana 02. travnja 2019. godine tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u skladu sa geodetskim vještvom.

Dana 11. studenog 2016. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem se navodi da tužiteljima nedostaje pravni osnov stjecanja, jer ugovor o darovanju od 20. prosinca 2000. godine sklopljen između zajedničkog oca tužitelja ad. 1) i tuženika, kao darovatelja, ne proizvodi pravne učinke. Naime, vlasnost nekretnine označene kao čest. zem. 351/2 Z.U. 2065 k.o. S., tuženik da je stekao na temelju darovnog ugovora od 13. prosinca 2007. godine i to od tadašnjeg stvarnog vlasnika predmetne nekretnine – Družbe sestara S. M. I. P. sv. J. iz S., a ne od zajedničkog prednika. Navedeni ugovor da je zaveden u zemljišnoj knjizi u predmetu pod poslovim brojem Z-2019/08, odnosno Z-29/10. Stoga, zajednički pravni prednik tužitelja ad. 1) i tuženika da nije mogao raspolagati nekretninom označenom kao čest. zem. 351/2 za k.o. S., niti na njezin teret osnivati pravo služnosti u korist nekretnina tužitelja. Čak da je otac stranaka i bio vlasnik nekretnine, služnost o kojoj se govori u ugovoru o darovanju iz 2000. godine, a na koju se pozivaju tužitelji je općenita, odnosno nije određena iz razloga što se cijeli jedan dio mjesta S. naziva „B.“. Tužitelji da su naveli da je njihova navodna služnost prestala još 2007. godine, pa kako se isti još od tada njome ne služe da su im prestali teći i rokovi dosjelosti, a samom zabranom prolaza od strane tuženika od 2007. godine da je proteklo više od tri godine.

U dokazne svrhe pregledani su ugovor o darovanju, izvadci iz zemljišne knjige, darovni ugovor, zbirke isprava Z-2109/08 i Z-29/10, geodetsko vještvo stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. G., te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, tuženika ad. 1), svjedoka M. G. i D. P..

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava služnosti - prolaza pješice u korist nekretnine označene kao čest. zem. 351/12 K.O. S. u vlasništvu tužitelja na teret nekretnine označne kao čest. zem. 351/2 K.O. S. u vlasništvu tuženika i to baš puta označenog i omeđenog kao lik A-B-C-D-E-F-G-H-A površine 30 m2, sve sukladno skici vještaka P. G.

Sporno je u postupku jesu li tužitelji stekli na nekretnini označenoj kao čest. zem. 351/2 KO S. stvarnu služnost protekom određenog vremena neprekidnog vršenja služnosti, preko dijela te nekretnine koji je u vještvu stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. G. označen kao lik A-B-C-D-E-F-G-H-A, površine 30 m2.

Savjesno i brižljivo, ocjenjujući kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

Pregledom izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao čest. zem. 351/12 Z.U. 2298 k.o. S. utvrđeno je da su kao suvlasnici upisani M. J. i L. J..

Pregledom izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao čest. zem. 351/2 Z.U. 2065 k.o. S. utvrđeno je da je kao vlasnik za cijelo upisan B. J..

Pregledom ugovora o darovanju kojeg su dana 20. prosinca 2000. godine zaključili M. J., kao darovatelj s jedne strane i M. J. i B. J. kao daroprimatelji s druge strane proizlazi da točkom IV. ugovora, između ostalog, darovatelj zasniva u korist kuće M. J. u S. pravo prolaza putom širime 1,3 m prema B. na teret nekretnine B. J., s čime su ugovorne stranke suglasne.

Pregledom darovnog ugovora kojeg su dana 13. prosinca 2007. godine zaključili Družba sestara Služavki Malog Isusa Provincija sv. Josipa iz Splita, kao darovatelja i J. B. kao daroprimatelja proizlazi da je člankom I. utvrđeno da ugovorne stranke složno utvrđuju da je darovatelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 351/2 Z.U. 2065 k.o. S. za 3/16 + 3/16 + ¼ + 3/8 dijela. Člankom II. darovatelj daruje daroprimatelju nekretninu iz članka I. ovog ugovora za cijelo. Člankom III. ugovora darovatelj uvodi daroprimatelja u stvarni i pošteni posjed darovane nekretnine danom zaključenja ovog ugovora.

Dana 11. prosinca 2018. godine zaprimljeno je geodetsko vještvo stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. G. u čijem zaključku se navodi da temeljem izmjere terena i uklapanjem katastarskog plana u stanje terena preko dovoljnog broja identičnih točaka može sa sigurnošću iznijeti zaključak da zemljište koje je pokazao tužitelj i na kojem bi po njegovom kazivanju postojalo pravo služnosti puta predstavlja dio čest. zem. 351/2 u k.o. Sutivan, površine 30 m2, određen točkama od A do H.

Stranke nisu imale prigovora na vještvo, te je i sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. G., iz razloga što je isto sačinjeno detaljno, precizno i u skladu s pravilima struke.

Iz iskaza tužitelja M. J. proizlazi da je njegov sada pok. otac kazao da „gornja kuća mora dati donjoj kući pravo prolaza ispod garaže“. Naime, njegov otac nije tom prilikom točno pokazao da bi put baš išao preko dijela nekretnine čest. zem. 351/2 kako je to određeno u geodetskom vještvu, već su brat, ovdje tuženik i on zaključili da bi taj put se mogao protezati upravo preko onog dijela koji je označen u vještvu. Dakle, u vrijeme kada je otac rekao da se mora osnovati put, isti nije postojao na licu mjesta. Međutim, otac da je još tijekom svog života naložio jednom čovjeku prezimena G. da napravi put baš na tom mjestu. Naveo je da je to moglo biti negdje cca 1989., 1990. ili 1991. godine, te da se od tada koristi tim putem i to sve dok ga tuženik nekoliko mjeseci prije nego što je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari nije zatvorio. Pojasnio je da je u tužbi naveo da je pravo služnosti ustanovljeno ugovorom o darovanju od 20. prosinca 2000. godine, obzirom da je tada sastavljeno u pisanom obliku ono što je otac ranije kazao. Na stranici 4. spisa na kojem se nalazi ugovor o darovanju pokazao je da upravo pod točkom IV. tog ugovora piše da se osniva pravo služnosti spornog puta. Međutim, četiri pet godina prije nego je sklopljen ugovor o darovanju da je napravljeni predmetni put i da ga on od tada koristi. Nije mu poznato zašto je u tužbi naveo da mu je brat zabranio koristiti put 2007. godine, a u svom iskazu navodi da mu je zabranio nekoliko mjeseci prije podizanja ove tužbe, odnosno 2016. godine. Predmetnim putem da su se koristili njegova supruga, G. M., G. K., A. F., S. R., P. D. i M. T.. Devedesetih godina da je po nalogu njegovog oca izvršeno betoniranje predmetnog puta, a prilikom čega se časne nikada nisu bunile, kao što se nikada nisu niti bunile da bi netko prolazio tim dijelom nekretnine. U ostalom časne nisu nikada niti govorile da bi čest. zem. 351/2 bila njihovo vlasništvo. Prolaz kuda je on prolazio da je zatvoren betonskim zidom po nalogu tuženika i to nekoliko mjeseci prije nego što je podnio tužbu 2016. godine, a prije nego što je izgrađen zid da je nesmetano prolazio. Naveo je da ga brat nikada nije sprječavao da prolazi tim putem, ali da su tuda znali prolaziti nepoznati ljudi koji su zloupotrebljavali mogućnost prolaza, pa je njima brat zabranjivao prolazak.

Iz iskaza tuženika B. J. proizlazi da je nekretnina označena kao čest. zem. 351/2 bila vlasništvo časnih sestara, ali je postojao dogovor između njih i oca da će mu one darovati tu nekretninu, što su u konačnici i napravile na način da su darovale direktno njemu (tuženiku). Predmetni put da je napravio upravo on cca 2007. godine, a prije toga tu put uopće nije postojao, niti je itko prolazio, pa tako ni tužitelj obzirom da nije bilo potrebe za tim, jer je postojao drugi put kojim se prolazilo. Međutim, 2000. godine otac da je tražio od njega da preko predmetne nekretnine dopusti bratu i njegovoj porodici služnost puta, odnosno prolaza kako bi brat mogao doći do svoje štale, u kojoj su mu bile domaće životinje. Naime, preko ove nekretnine mu je bilo bliže doći do štale, nego da kruži oko nekretnine na način da ide glavnim putem. Navedeno da je određeno pod točkom IV. ugovora o darovanju iz 2000. godine. Međutim, predmetna nekretnina tada još da nije bila očevo vlasništvo nego časnih sestara koje su njemu darovale nekretninu tek sedam godina nakon ovog ugovora, pa otac nije imao pravne osnove 2000. godine osnovati pravo stvarne služnosti puta. Također nakon što je brat u mjesecu studenom 2000. godine prodao štalu zbog koje je otac odredio osnivanja prava služnosti puta do iste on da je smatrao da prestaje pravo te služnosti, jer više nema svrhu zbog koje je osnovano, te je to tada kazao bratu, uklonio stepenice koje su se nalazile ispred svjetlijeg dijela zida koji je vidljiv na fotografiji broj 2 na listu 50 spisa, a u kojeg je usmjerena crna strelica. Naveo je da je njemu u biti smetalo što se mnogobrojne treće osobe koriste ovim putem, a najmanje mu je smetalo što se njegov brat koristi, iako nikada nitkog nije tjerao odatle ili mu branio da koristi taj put. Izjavio je da je poštovao očevu volju za tim prolazom sve dok brat nije prodao štalu. Pojasnio je da je brat prodao štalu 2000. godine, a on da je za to saznao pet mjeseci prije nego što je donio odluku o ukidanju prava služnosti puta, a to je čini mu se bilo 2016. godine. Časne se nikada nisu bunile što se prolazi preko predmetne nekretnine. Naveo je da je on sagradio stepenice i to mnogo kasnije nakon 2000. godine kada je otac odredio pravo služnosti puta, te da se nije tuda niti prolazilo dok on nije sagradio stepenice.

Svjedok M. G. je naveo da mu je predmet spora poznat iz razloga što je godinama prolazio preko tog puta, te je na fotografijama na listu 50 spisa pokazao da se radi upravo o spornom putu preko kojeg je prelazio od prije 2000. godine s time da ne zna točno kazati godinu. Naime, najprije da je postojao put na drugom mjestu i to ispod garaže, a kasnije da je dogovorom braće, odnosno ovdje stranaka put formiran upravo na ovom mjestu koje je prikazano na fotografijama mjesta spora, te je od tada i on koristio taj put po dopuštenju B. i M. J.. Također i njegova supruga da je nesmetano koristila predmetni put, a viđao je i ostale susjede kako skraćuju put upravo preko ovog spornog puta. Međutim, kada je tuženik srušio stepenice on se više nije mogao koristiti predmetnim putem, ali se ne može točno sjetiti koje je to godine bilo. Ispod stepeništa koje je srušeno da su postojala željezna vrata od kojih je on imao ključ. Nije mu poznato ima li otac stranaka ikakve veze sa dogovorom braće o formiranju puta, ali zna da je postojao dogovor između stranaka kako se ne bi sjekla tuženikova parcela prolaskom preko dotada postojećeg puta ispod garaže. Naveo je da je viđao i tužitelja i njegovu obitelj kako prolaze spornim putem i to od kada je put osnovan odnosno od kada su se braća dogovorila.

Svjedok D. P. je naveo da mu je predmet spora jako dobro poznat iz razloga što je godinama prolazio preko predmetnog puta, te je potvrdio da se radi o prolazu koji je prikazan na fotografijama na listu 50 spisa. Naveo je da je predmetnim putem započeo prolaziti sa svojih devetnaest do dvadeset godina, pa slijedećih nekoliko godina. Tada da je postojalo stepenište na vrhu kojega su se nalazila vrata koja nisu bila zaključana. Naime, sporni put da mu je bio bliži kako bi od svoje kuće došao do kuće tužitelja obzirom da se u to vrijeme družio sa njegovim sinom. Nije mu poznato kada je srušeno stepenište iz razloga što je on tuda prolazio samo do je stepenište postojalo. Naveo je da ne zna ni čini je put ni kako je nastao, već samo zna da je na tom mjestu postojao i da je tuda prolazio, kao i svi ostali koji su htjeli, pa tako i tužitelj i njegova obitelj. Dok je kao momak prolazio spornim putem nikada nije čuo da bi tuženik ikom branio prolaz.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući vjerodostojnost svih izvedenih dokaza, posebno sagledavajući rezultate dokaznog postupka u njihovoj ukupnosti, sud poklanja vjeru iskazima tužitelja ad.1) M. J., svjedoka M. G. i D. P. i to stoga što se njihovi iskazi nadopunjuju, logični su i u skladu su s preostalim izvedenim dokazima, dok sud nije poklonio vjeru iskaziu tuženika u onom dijelu u kojem je u suprotnosti sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka.

Sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 96/08, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 i 25/13 dalje ZPP), sud više ne ispituje materijalnu istinu, već mora suditi na temelju činjeničnog supstrata kojeg mu ponude stranke, pa kako su u konkretnoj pravnoj stvari, stranke na ročištu održanom dana 02. travnja 2019. godine navele kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i predložile zaključenje raspravljanja, to je sud trebao donijeti odluku prema postojećem stanju u spisu. Kao prvo u odnosu na navode tužitelja iz tužbe da je ugovorom o darovanju od 20. prosinca 2000. godine kojeg su tužitelj ad.1) i tuženik sklopili sa svojim sada pokojnim ocem M. J. ustanovljeno pravo predmetne stvarne služnosti prolaza, te da su stranke navedeno pravo realizirale na način da su na spornom mjestu izgradile put, s time da je u postupku bilo nesporno da predmetno pravo služnosti nije upisano u zemljišne knjige, za navesti je da pravno služnosti nije stečeno kada na temelju pravnog posla to pravo nije upisano u zemljišne knjige, već je isključivo upis u zemljišnu knjigu način stjecanja prava stvarne služnosti pravnim poslom, dakle, nije dovoljno stupanje u posjed, odnosno predaja.

Naime, prema odredbi članka 218. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja pravnog posla, na temelju pravnoga posla vlasnika poslužne nekretnine, odluke suda ili druge vlasti, ili samoga zakona, osniva se pravo stvarne služnosti kao pripadak povlasne stvari za njezina svagdašnjega vlasnika, a na teret određene stvari kao poslužne, a kada se pravo služnosti osnivana na temelju pravnog posla, sukladno odredbi članka 220. ZVDSP-a, pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.

Kako je dakle pravni posao tek pravna osnova, za stjecanje prava stvarne služnosti neophodan je i način stjecanja, tj. upis u zemljišnu knjigu, koji upis ima konstitutivni karakter. Stoga, ako nema upisa, pravni posao ostaje u području obveznog prava sve i kad je ovlaštenik stupio u posjed i otpočeo s nesmetanim vršenjem sadržaja prava stvarne služnosti.

Nadalje, kod utvrđivanja da li se pravo služnosti steklo dosjelošću, potrebno je raspraviti i utvrditi kada je dosjedanje započelo, odnosno kada su se stekli uvjeti nakon dovršenog dosjedanja da se stekne određeno pravo.

Odredbom članka 229. stavkom 1. ZVDSP-a propisano je da se stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, dok je stavkom 2. propisano da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

Pažljivom analizom iskaza neposredno saslušanih svjedoka i stranaka, te neposredno izvršenim uvidom na licu mjesta, ovaj sud utvrđuje da je tužitelj još početkom devedesetih godina započeo prolaziti pješice preko dijela nekretnine označne kao čest. zem. 351/2 KO Sutivan, koji dio, odnosno put je u vještvu stalnog sudskog vještaka za geodeziju Petra Garmaza označen kao lik A-B-C-D-E-F-G-H-A, površine 30 m2, bez da se tome itko protivio, pa se sve do 2016. godine kada mu je tuženik rušenjem stepeništa i izgradnjom zida onemogućio korištenje predmetnog puta, odnosno kako je tuženik u svom iskazu naveo da je to učinio jer je 2016. godine "donio odluku o ukidanju prava služnosti", na koji način su ispunjene pretpostavke za stjecanje stvarne služnosti na temelju zakona dosjelošću.

Naime, tužitelj je u svom iskazu konačno pojasnio da je ugovorom o darovanju kojeg su dana 20. prosinca 2000. godine zaključili M. J., kao darovatelj s jedne strane i M. J. i B. J. kao daroprimatelji s druge strane, i to točkom IV ugovora pismeno utvrdili postojanje predmetnog prava služnosti puta, a da je put napravljen već i ranije sukladno dogovoru braće, odnosno stranaka, poštujući želju njihova oca, odnosno početkom devetesetih godina kada ga je tužitelj i započeo nesmetano koristiti, bez da mu je to pravo itko osporavao, a što je i sam tuženik u svom iskazu potvrdio kada je naveo da je njemu "smetalo što se mnogobrojne treće osobe koriste ovim putem, a najmanje mu je smetalo što ga koristi njegov brat, iako nikada nikog nije tjerao odatle ili mu branio da koristi taj put jer je poštovao očevu želju za tim prolazom".

Ovakve navode potvrdili su i saslušani svjedok M. G. kada je iskazao da je godinama prolazio preko predemta spora i to prije 2000. godine po dopuštenju tuženika i tužitelja, (čijim dogovorom da je i formiran put) pa sve dok tuženik nije srušio stepenište. Također i iz iskaza svjedoka D. P. proizlazi da je predmetnim putem prolazio i prije 2000 godine kada bi odlazio do kuće tužitelja, obzirom da se u to vrijeme družio sa njegovim sinom, kao i da su tim putem nesmetano prolazili svi koji su htjeli bez da im je to itko branio. U odnosu na navode tuženika da je predmetna nekretnina označena kao čest. zem. 351/2 bila vlasništvo časnih sestara, ali je postojao dogovor između njih i oca da će mu one darovati tu nekretninu, što su u konačnici i napravile na način da su darovale direktno njemu (tuženiku), za navesti da je iz rezultata postupka ne bi proizlazilo niti da su časne sestre ikome ikada branile korištenje stvarne služnosti puta, pa tako ni betoniranje tog dijela nekretnine, a što su i tužitelj i tuženik suglasno potvrdili u svojim iskazima.

Za navesti je i da je sam tuženik u svom iskazu potvrdio da je predmetno pravo stvarne služnosti puta postojalo, ali da je on nakon što je 2016. godine saznao da je brat prodao štalu do koje je pristupao predmetnim putem, "smatrao da prestaje pravo te služnosti jer više nema svrhu zbog koje je osnovana" pa je srušio stepenište i onemogućio korištenje tog puta svima koji su njime prolazili. Također i punomoćnik tuženika je prigovorio da je predmet spora isključivo utemeljen na komoditetu tužitelja, obzirom da postoji javni put kojim je u cjelosti omogućena komunikacija, pa je istom za navesti da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te se u konkretnom slučaju samo utvrđuje jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti puta na nekretnini dosjelošću.

S tim u svezi je za navesti da ukoliko nekretnina ima drugi neposredan pristup, odnosno izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana, odnosno sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz, ili drugi jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.

Iz navedenog proizlazi da sud tek kada odlučuje o tužbenom zahtjevu kojim se traži ukidanje prava služnosti iz razloga što je to pravo "izgubilo razumnu svrhu", u okviru razmatranja opstojnosti "razumne svrhe" prava služnosti, ima pravo ispitati postoji li drugi prikladniji ili jednako prikladan prolaz (ili javni prolaz), koji "vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete".

Slijedom svega naprijed navedenog, ovaj sud utvrđuje da su tužitelji i ostali koji su to htjeli, izvršavali sadržaj služnosti prolaza preko poslužne nekretnine označene kao čest. zem. 351/2 k.o. S. u vlasništvu tuženika zasigurno preko dvadeset godina bez da su se vlasnici poslužnog dobra tome protivili, a koja staza je na geodetskom vještvu stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. G. označena kao lik A-B-C-D-E-F-G-H-A površine 30 m2, zbog čega je tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti prolaza kao i upis tog prava u zemljišnu knjigu, na način kako je to opisano u tužbenom zahtjevu, valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točkama I i II. izreke presude.

Također, u svezi svega naprijed navedenog, a obzirom da je nesporno da je upravo tuženik sagradio zid i porušio stepenice, (čija identifikacija također među stranaka nije sporna), te da je na taj način svjesno onemogućio nesmetan prolaz preko utvrđenog postojanja prava stvarne služnosti puta koji je pobliže opisan u točki I. tužbenog zahtjeva, valjalo je i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki III. izreke presude.

Tužitelj je u potpunosti protiv tuženika uspio u ovom postupku, pa mu je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje: Tarifa), priznat opravdani parnični trošak za sastav tužbe – 50 bodova, zastupanje na ročištima od dana 03. listopada 2018. godine, 19. studenog 2018. godine, 06. veljače 2019. godine i 02. travnja 2019. godine - po 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 2.000,00 kuna, uvećano za 10% za zastupanje više osoba (Tbr.36. točka 1.) iznosi 2.200,00 kuna, te uvećano za 25 % PDV-a, iznosi 2.750,00 kuna, uvećano za trošak očevida na licu mjesta u iznosu od 3.375,04 kuna ukupno iznosi 6.125,04 kune, pa je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Supetru, dana 14. lipnja 2019. godine.

S U T K I NJ A:

Antonela Franulić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka.

Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.