Legislator Case Law & Legislation
Gž-97/2012-2 AI generated

Croatian court partially allows appeal awarding interest on property sale price due to delay in payment.

Case Number Gž-97/2012-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The County Court in Pula partially upheld the appellant's appeal against the first-instance judgment regarding a property sale contract. While the court confirmed the sale agreement and the obligation to pay the principal sum, it ruled that the defendant was in default from July 25, 2007, when a municipal contribution was paid, thereby establishing a right to interest. The court rejected the appellant's claim for additional interest because the contract did not explicitly stipulate an interest rate or a specific performance deadline.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; The court may award interest on the principal sum even if the contract lacks an explicit interest clause, provided the obligor's delay in performance is established by objective facts such as the payment of a related municipal contribution.

Keywords

AI generated
property sale contract interest on principal default period municipal contribution appellate review legal delay costs of appeal

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text



Posl.br. Gž-97/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Građevinarstvo trgovina i turizam d.o.o. Đurđevac, Basaričekova 85, zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Grada Poreča, Obala Maršala Tita 25, zastupanog po punomoćniku TN, dipl. pravniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-249/08-20 od 29. rujna 2011., 11. studenog 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, kao osnovana, djelomično se preinačava toč. III. presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-249/08-20 od 29. rujna 2011., na način da se tuženiku nalaže da tužitelju isplati i zatezne kamate na iznos glavnice od 36.985 Eura od 7. svibnja 2008. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam postotnih poena.

II. U preostalom dijelu odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika, kao neosnovane, te se potvrđuju toč. I., toč. II., preostali dio toč. III. i toč. IV. presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-249/08-20 od 29. rujna 2011.

III. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, toč.I., utvrđeno je kako ugovor o darovanju sklopljen između tužitelja i tuženika od 28. lipnja 2006. po svom pravnom sadržaju predstavlja ugovor o prodaji nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] između tužitelja, kao prodavatelja, i tuženika, kao kupca, za ugovorenu kupovninu u iznosu od 36.985 Eura. Točkom II. je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 36.985 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku od 15 dana. Točkom III. je odbijen zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na plaćanje zatezne kamate na glavnu tražbinu, a toč.IV. je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.570,00 kuna.

Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su parnične stranke.

Tužitelj se žali samo protiv dijela odluke pod toč. III. i IV. presude, u pogledu sporednih tražbina. Smatra pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na kamatu jer da nije ugovorena, odnosno nije ugovoren rok ispunjenja prema sporazumu, odnosno ugovoru o darovanju. Nesporno je između stranaka da je tužitelj 25. srpnja 2007. uplatio komunalni doprinos Općini Tar – Vabriga, što znači da je od tog dana tuženik u zakašnjenju jer ta općina nije pristala na provedbu kompenzacije, sve s obzirom na odnose tuženika i te općine. U svakom je slučaju tuženik u zakašnjenju barem od podnošenja tužbe, od kada ga je tužitelj nesporno pozvao na ispunjenje njegove obveze, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zatezne kamate u smislu čl.29. i 30. ZOO. Prvostupanjski sud neosnovano je odbio tužitelju dosuditi trošak sastava podneska od 19. rujna 2011. jer se radi o podnesku kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev i očitovao se na dokumentaciju koju je tuženik predao neposredno na ročištu 16. lipnja 2011. Zato se radi o opravdanom trošku. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude u smislu žalbenih navoda i potražuje trošak sastava žalbe i troška pristojbe na žalbu.

Tuženik žalbu podnosi, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, protiv toč.I., II. i IV. presude, a iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako sud presudom odlučuje na temelju sporazuma o naknadi i prijeboju potraživanja između tuženika i pravnog prednika tužitelja od 9. svibnja 2003., a istovremeno sam tužitelj u toč. II. tužbe tvrdi da do realizacije tog sporazuma nikad nije došlo jer je sljednik tuženika Općina Tar – Vabriga rješenjem o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa, Klasa:UP/I-363-01/07-01/4 od 31. svibnja 2007. obvezala tužitelja na plaćanje komunalnog doprinosa u iznosu od 147.150,00 kuna koji komunalni doprinos je tužitelj i podmirio u tom iznosu. Iz toga slijedi da po samom priznanju tužitelja nema krivnje tuženika zbog nerealizacije navedenog sporazuma.

Osim toga, tužitelj nije bio prisiljen podmiriti komunalni doprinos jer mu je za nastavak postupka dobivanja potrebne dokumentacije za gradnju stambenog objekta bilo dovoljno nadležnom uredu državne uprave dostaviti Sporazum o naknadi prijeboja i potraživanja od 9. svibnja 2003. kojim se regulira komunalni doprinos i dokaz da je pristupna prometnica do budućeg stambenog objekta u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

Sud je trebao prihvatiti tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, Općina Tar-Vabriga koja je preuzela nekretnine od tuženika prema Sporazumu o podjeli imovine, prava i obveza (pa i nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je to utvrđeno Zakonom u područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj), time je preuzela i prava i obveze u vezi s njima. Zato je kontradiktoran navod suda da Općina Tar-Vabriga ne stoji ni u kakvom odnosu s tužiteljem. Upravo Općina Tar-Vabriga se na temelju čl.5. i 6. Sporazuma o podjeli imovine, prava i obveza od 19. lipnja 2007., što ga je sklopila s tuženikom, i upisala kao zemljišnoknjižni vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, pogrešno je i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz dosudu tuženiku troška pristojbe na odgovor na tužbu i žalbu.

Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu tuženika, dok tuženik nije dostavio odgovor na žalbu tužitelja.

U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj ističe neosnovanost žalbenih navoda tuženika. Tužitelj je pokušao realizirati Sporazum o naknadi i prijeboju tražbine s Općinom Tar-Vabriga, ali kako nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu s tom općinom u sudskom postupku nije mogao ni osporavati njenu tražbinu s naslova komunalnog doprinosa, isticati prijeboj, već je bio prisiljen platiti komunalni doprinos kako bi dobio uporabnu dozvolu za građevinu. Neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika. Tuženik nikad nije od tužitelja tražio da se njegov Sporazum od 9. svibnja 2003. prenese na Općinu Tar-Vabriga u smislu čl.127. ZOO/05 pa nije došlo do prijenosa obveze na Općinu Tar-Vabriga jer tužitelj na to nije pristao. Zato tužitelj i Općina Tar-Vabriga nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu u pogledu spornog zemljišta pa se tuženik i nadalje vodi kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine. Čak da se i Općina Tar-Vabriga upisala kao vlasnik te nekretnine, radi se o ugovornim i statusnim odnosima tuženika i te općine, a ne tužitelja koji nikad nije dao suglasnost za prijenos obveze tuženika na novog dužnika.

Predlaže odbijanje žalbe tuženika te potražuje trošak žalbenog postupka.

Žalba tužitelja osnovana je tek u neznatnom dijelu, u pogledu zateznih kamata na glavnu tražbinu, dok žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da zaključeni ugovor o darovanju između njega i tuženika od 28. lipnja 2006. predstavlja ugovor o prodaji nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za ugovorenu cijenu od 36.985 Eura te kojim traži isplatu te cijene od tuženika sa zateznom kamatom od 10. svibnja 2003. do isplate.

Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, dosudivši mu glavnu tražbinu u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, prethodno utvrdivši kako zaključeni ugovor o darovanju između njega i tuženika od 28. lipnja 2006. predstavlja ugovor o prodaji nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za ugovorenu cijenu od 36.985 Eura. Odbio je zahtjev tužitelja za isplatom tražene zatezne kamate uz ocjenu kako nema pravo na zatezne kamate, budući da spomenutim ugovorom od 28. lipnja 2006., a ni sporazumom o naknadi i prijeboju potraživanja od 9. svibnja 2003. stranke nisu ugovorile rok ispunjenja, zbog čega nije došlo do kašnjenja tuženika.

Prihvaćanje glavnog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud obrazlaže zaključkom kako ugovor od 28. lipnja 2006., zbog njegove odredbe iz čl. 4. nije darovni ugovor, koji podrazumijeva nenaplatno raspolaganje, nego kupoprodajni ugovor jer se čl. 4. strana nazvana obdarenikom (ovdje tuženik) obvezala ispuniti svoje obveze iz sporazuma od 28. lipnja 2006. (u konačnici, budući da je prijeboj prema sporazumu postao nemoguć, isplatiti vrijednost zemljišta k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tužitelju). Tuženik je upravo temeljem ugovora od 26. lipnja 2006. postao vlasnik predmetne nekretnine pa je tužitelju dužan i platiti ugovorenu cijenu nekretnine u iznosu od 36.985 Eura u kunskoj protuvrijednosti, ali i bez kamata jer rok ispunjenja ugovorom nije bio određen.

Takva odluka prvostupanjskog suda većim je dijelom pravilna i zakonita.

Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje: ZPP). Parnične stranke žalbama se ne pozivaju na počinjenje bitnih povreda odredaba postupka.

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su 23. travnja 2003. tuženik i pravni prednik tužitelja zaključili sporazum o naknadi i prijeboju tražbine nespornog sadržaja. Prema čl. IV.tog sporazuma utvrđuje se činjenica da je na nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prostornim planom predviđena izgradnja prometnice – ceste u naselju Vabriga; čl. V. tržišna vrijednost te nekretnine od ukupno 36.985 Eura; čl. VI. kako će pravni prednici tužitelja na novoformiranoj k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sagraditi stambenu zgradu, za što će ishoditi građevinsku dozvolu, a na temelju koje će Upravni udjel za komunalni sustav tuženika rješenjem utvrditi iznos komunalnog doprinosa što će ga platiti tuženiku; čl. VII. kako će se radi izgradnje ceste na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] stranke sporazumno imovinske odnose riješiti prijebojom potraživanja na način da će se iznos komunalnog doprinosa iz toč.VI. utvrđen rješenjem prebiti sa utvrđenim iznosom vrijednosti zemljišta iz toč.V. Sporazuma, iznosom od 36.985 Eura; čl. VIII da će, u slučaju ako nakon prijeboja jedna od ugovornih strana drugoj ostane dužna određenu razliku, jedna drugoj naknaditi razliku; čl. IX. da vlasnici nekretnine dopuštaju tuženiku stupiti u posjed nekretnina radi ishođenja potrebne dokumentacije i izvođenja radova po sklapanju sporazuma.

Stranke su nesporno 28. lipnja 2006. ovjerile svoje potpise na ugovoru o darovanju prema kojem tužitelj daruje tuženiku k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 596 m2, s time da je čl.3. tužitelj tuženiku dopustio uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini, ali su nesporno čl.4. ugovorili kako taj ugovor ni na koji način ne utječe na obvezu obdarenika iz pravnog posla nazvanog sporazum o naknadi i prijeboju potraživanja ovjerenog kod javnog bilježnika 9. svibnja 2003. pod brojem Ov-3818/03.

Tuženik je nesporno temeljem spomenutog naplatnog ugovora, koji i po ocjeni ovog suda predstavlja ugovor o kupoprodaji, budući da ima sve njegove bitne sastojke, postao vlasnik te nekretnine, a vrijednost nekretnine tužitelju nije isplatio. Tužitelj nesporno nakon donošenja Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, koji je stupio na snagu 28. srpnja 2006., više nije bio dužan ni mogao komunalni doprinos platiti tuženiku, nego Općini Tar – Vabriga. Zato se cijena predmetne nekretnine prema ugovoru nije mogla ni dijelom prebiti iznosom komunalnog doprinosa odmjerenog po tuženiku.

Pri takvom nespornom odlučnom činjeničnom stanju, što ga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, a tuženik ga takvog ne osporava, prvostupanjski sud pravilno je zaključio kako su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji kod kojeg rok isplate cijene nije bio određen, zbog čega postoji obveza tuženika isplatiti glavnu tražbinu tužitelju kunsku protuvrijednosti iznosa od 36.985 Eura na dan isplate.

Tužitelj je ipak u pravu kada tvrdi da zatezne kamate na glavnu tražbinu imaju teći, ali najranije od podnošenja tužbe 7. svibnja 2008. jer je tada započeo postupak čiji je cilj postići ispunjenje obveze, dakle plaćanje cijene u ovom slučaju, sve prema odredbi čl. 183. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje ZOO), budući da rok za navedeno plaćanje doista nije bio ugovoren spomenutim ugovorom (ni relevantnim odredbama sporazuma iz 2003.), po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

Nisu od značaja tvrdnje tuženika o nepostojanju njegove krivnje za nerealizaciju sporazuma o naknadi i prijeboju potraživanja od 9. svibnja 2003. Naime, zaključenjem ugovora, cijeneći njegov čl. 4., stranke su ugovorile kupoprodaju predmetne nekretnine. Obveza koju je tuženik čl.4. preuzeo doista je podrazumijevala prijeboj kupoprodajne cijene (vrijednosti) nekretnine i iznosa komunalnog doprinosa za gradnju stambene zgrade na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali i da će, u slučaju ako nakon prijeboja ostane dužan određenu razliku, drugoj strani tu razliku naknaditi. Do prijeboja s tuženikom više nije moglo doći nakon izmjene Zakona o županijama, gradovima i općinama jer tuženik više nije bio jedinica lokalna samouprave koja je za navedeno područje na kojem se nalazila nekretnina odmjeravala komunalni doprinos i naplaćivala ga. To, međutim, ne znači da je prestala obveza tuženika na isplatu vrijednosti, cijene nekretnine prema ugovoru jer je on nesporno stekao predmetnu nekretninu čija vrijednost među strankama nije sporna. Stoga je tuženik, kada već prijeboj više nije bio moguć, bio dužan isplatiti njenu vrijednost tužitelju. Obveza isplate traženog iznosa u krajnjem bi slučaju potjecala iz činjenice što bi na taj način tuženik stekao bez osnova navedenu nekretninu 659/13 k. o. [katastarska općina], a čija vrijednost nije ni sporna.

Činjenica što je pri svemu tome nekretnina moguće naknadno i prešla u vlasništvo Općine Tar ne znači nepostojanje pasivne legitimacije tuženika. Naime, sporazum zaključen između tuženika i Općine Tar-Vabriga o podjeli imovine, prava i obveza iz 2007. ima značaj za potpisnike tog sporazuma, dakle za tuženika i Općinu Tar-Vabriga, ali ne može utjecati na stečena prava tužitelja prema već zaključenom ugovoru s tuženikom. Sam sporazum ne može ukidati stečena prava treće osobe prema suugovaratelju koji nije prestao postojati, nego je došlo do njegovog drugačijeg teritorijalnog ustrojstva. Tuženik i Općina Tar – Vabriga svoje odnose u vezi s predmetnom nekretninom mogu rješavati sukladno sporazumu na koji se pozivaju iz 2007., ali ne na štetu tužitelja. Zbog toga nije osnovan ni žalbeni navod tuženika o nepostojanju dvije pasivne legitimacije.

Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud pravilno je odlučio i o troškovima postupka, sve prema odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u vezi s mjerodavnom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09). Tužitelj nije u pravu kada smatra podnesak od 19. rujna 2011. potrebnim za vođenje parnice jer se u njemu, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, ponavljaju već izneseni navodi tijekom postupka. Osim toga, taj je podnesak dostavljen samo dan prije ročišta pa je sve te navode mogao iznijeti i na tom ročištu usmeno, zbog čega također nije bio potreban.

Slijedom svega navedenog, žalba tužitelja je u neznatnom dijelu prihvaćena tek u odnosu na zatezne kamate od dana utuženja pa je u tom dijelu preinačena odluka prvostupanjskog suda, toč.III. presude, sve sukladno odredbi čl. 370. toč.3. ZPP, a žalba tužitelja u preostalom dijelu i tuženika u cijelosti odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja u toč. I., II. i IV. te u preostalom dijelu toč. III. presude, sve prema odredbi čl. 368. st.1. ZPP.

Strankama nisu priznati troškovi žalbe jer je tužitelj uspio svega u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva, a tuženik sa žalbom nije uspio, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP i čl. 154. st. 1. i 3. ZPP

U Puli, 11. studenog 2013.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić