Legislator Case Law & Legislation
Gž-1223/2023-3 AI generated

Consumer protection law allows courts to reverse unfair contract terms against banks favoring consumers.

Case Number Gž-1223/2023-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Court of County in Rijeka reversed the first-instance judgment regarding unfair contract terms, ordering the bank to pay the plaintiff the full disputed amount. The plaintiff argued that the bank's pre-drafted terms were unfair and violated consumer protection laws, while the bank contended the terms were valid. The court ruled that since consumers did not participate in creating these terms, they cannot be held liable for acquiring benefits without basis, thus overturning the lower court's dismissal of the unfairness claim.

Legislator headnote

AI generated

čl. 373. Zakona o parničnom postupku; čl. 373. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača: Courts may reverse first-instance decisions dismissing claims based on unfair contract terms when the trader created the terms unilaterally without consumer participation, preventing the consumer from being held liable for acquiring benefits without basis.

Keywords

AI generated
unfair contract terms consumer protection law pre-drafted terms bank liability contractual fairness

Cited Legislation

AI generated
čl. 373. Zakona o parničnom postupku
čl. 373. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača
čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

Cited Case Law

AI generated
Vrhovni sud RH, Rev 771/2021 od 01.02.2023.
Tarife ( Vrhovni sud RH, Rev 771/2021 od 01.02.2023. i Rev- 1121/2022 od 12.09.2023.).
Vrhovni sud RH, Rev-1121/2022 od 12.09.2023.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text



Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1223/2023-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Vesni Drakulić Šuvalić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod posl. br. P- 1166/2022 od 08. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 09. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod posl. br. P-1166/2022 od 08. studenog 2023. u točkama I), III) i V) izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod posl. br. P-1166/2022 od 08. studenog 2023. u točci II) izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.263,79 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2012. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod posl. br. P-1166/2022 od 08. studenog 2023. u točci IV) izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju i preostali trošak parničnog postupka u iznosu od 1.180,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. studenog 2023. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 19.058,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, dok je toč. II) izreke odbijen tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.263,79 eura sa zateznom kamatom tekućom od 11.05.2012. do isplate. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.959,16 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je toč. IV) izreke odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška kao neosnovan, a toč. V) izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

2. Protiv toč. II) i IV) izreke citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku u odbijajućem dijelu i u odluci o trošku.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tzv. negativnu razliku, odnosno iznosu kada je u pojedinim mjesecima tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog. Navodi da tzv. negativne razlike nije utužio, odnosno obuhvatio tužbenim zahtjevom, a niti je tuženik u odnosu na to potraživanje postavio zahtjev u formalnom obliku tj. protutužbenom zahtjevu ili prigovoru prijeboja, pa da je sud odlučivao preko granica postavljenog tužbenog zahtjeva čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Navodi da je u odnosu na tzv. negativne razlike istakao prigovor zastare o čemu da se sud uopće nije očitovao, pa da je time počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao i parnični trošak uzimajući u obzir da vrijednost jedne radnje iznosi 200 bodova, iako da prema vrijednosti predmeta spora ista iznosi 250 bodova.

4. Protiv toč. I), III) i V) izreke citirane presude žalbu podnosi i tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže preinačenje na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da nisu jasni razlozi za prihvaćanje prvih 5 pojedinačnih iznosa jer da su isti zastarjeli prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navodi da zbroj pojedinačnih iznosa ukupno iznosi 143.594,48 kn, a ne dosuđenih 143.594,44 kn, te da ukupno dosuđeni iznos izražen u eurima od 19.058,28 eura ne odgovara kunskoj protuvrijednosti od 143.594,48 kn. Navodi da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi s čl. 502 a i c ZPP-a jer da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača budući da njegov iskaz kao osobe zainteresirane za uspjeh u sporu ne može predstavljati valjani objektivni dokaz, kao i u svezi s čl. 190. ZPP-a jer da sud nije odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva. Navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da je odluka u ovom predmetu donijeta isključivo na temelju utvrđenja iz presude za kolektivnu zaštitu, a u kojem postupku da nije proveden test poštenja u odnosu na konkretnog tužitelja. Navodi da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava, te da je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ. Osporio je kao pogrešno i neutemeljeno stajalište prvostupanjskog suda o zastari utuženog potraživanja, kao i da tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Navodi da se pobijanom odlukom prvostupanjski sud nije očitovao o istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije jer da se neke od uplata ne mogu povezati sa tužiteljem, kao i da se odredba čl. 502.c ZPP-a ne može primijeniti na konkretni ugovorni odnos jer je ista stupila na snagu tek 2021. Osporio je i odluku o trošku u odnosu na sastava podneska od 18.05.2023., te zastupanja na ročištima 17.01.2023. i 20.09.2023. u odnosu na koje da je sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

6. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

7. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe čl. 1. i čl. 7. kojim je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o [broj kredita] od 10.06.2005. sklopljenog između stranaka.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su nesporno stranke 10.06.2005. sklopile Ugovor o namjenskom [broj kredita], kreditna partija 7102719027 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 118.498,63 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (čl. 1.), na rok oplate 25 godina

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kreditu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je tužitelj otplatu vršio na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor zaključio u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje, odnosno za osobne potrebe, te da u vrijeme trajanja ugovora predmetni stan nije iznajmljivao, niti je na adresi stana imao registrirano bilo kakvo trgovačko društvo ili obrt, da je pročitao ugovor, da nije bio upoznat sa fluktuacijom CHF-a, te da je sam otplaćivao rate kredita,

- da iskaz tužitelja ocjenjuje vjerodostojnim jer je u skladu sa sadržajem predmetnog ugovora kojeg je tužitelj sklopio kao fizička osoba i prema kojem je namjena kredita bila kupnja stana, pa da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17 i odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18 utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

- da je sud vezan utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača temeljem čl. 502.c ZPP-a

- da je u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da se radilo o standardiziranim ugovorima, te da se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika obveze u razdoblju od dospijeća prve obveze ( 01.08.2005.) do konačne otplate ( 11.05.2011.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u odnosu na tečaj za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 21.322,07 eura,

- da iz dopunskog Nalaza i mišljenja sačinjenog na okolnost izračuna tzv. negativne razlike proizlazi da razlika obveza ( kada se prebiju pozitivni i negativni iznosi ) u razdoblju od dospijeća prve obveze do konačne otplate iznosi ukupno 19.058,28 eura,

- da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja pismenim podneskom od 18.05.2023. konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupni iznos od 21.322,07 eura, odnosno da je smanjio tužbeni zahtjev, pa da se ne radi o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st. 3. ZPP-a,

- da smatra osnovanim tuženikov prigovor za prebijanjem pozitivnih i negativnih razlika jer da u mjesecima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, tuženik ništa nije stekao po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, niti je tužitelj u tim mjesecima bez pravne osnove osiromašen, već je platio manje od obveze prema tečaju na dan isplate kredita.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 53/91, dalje ZOO ), a koji da se primjenjuje obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, prihvaća djelomično tužbeni zahtjev do iznosa od 19.058,28 eura, dok istog u preostalom dijelu koji se odnosi na tzv. negativne razlike u iznosu od 2.263,79 eura odbija. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a prema uspjehu tužitelja u parnici.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju stranke jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. U odnosu na žalbu tuženika ističe se slijedeće.

13. Prvenstveno u odnosu na žalbene razloge koji se tiču zbroja dosuđenih pojedinačanih iznosa u toč. I) izreke ističe se da zbroj pojedinačanih eurskih iznosa odgovara ukupno dosuđenom iznosu od 19.058,28 eura, a što je po stavu ovog suda odlučno jer će se u toj valuti i izvršiti ispunjenje obveze. Također svi pojedinačani iznosi u eurima odgovaraju kunskim protuvrijednostima, s time da su isti obračunati od strane finanacijskog vještaka u Dopunskom Nalazu i mišljenju ( list 153-158 spisa ), a iz kojeg proizlazi da je konverzija izvršena primjenom fiksnog konverzijskog tečaja ( 1 euro = 7,53450 kn). Stoga činjenica da je kod zbroja pojedinačnih kunskih iznosa došlo do neznatne razlike ne utječe na pravilnost i zakonitost predmetne odluke iz razloga što se obveza neće izvršiti u valuti HRK ( već eurima ), a pored toga navedeno je rezultat općih pravila za preraučanavanje i zaokruživanje utvrđenih čl. 14. st. 3. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH ( NN 57/22 ) prema kojem se primjenjuje matematičko pravilo zaokruživanja na način da ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena, a ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala se povećava za jedan.

14. Nadalje nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi preinake tužbe jer je u konkretnom slučaju tužitelj pismenim podneskom od 18.05.2023. smanjio tužbeni zahtjev slijedom čega se ne radi o preinaci u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru nisu osnovani.

17. Naime, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

18. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je u skladu sa sadržajem predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba zaključio predmetni ugovor sa namjenom kupnje stana u [adresa]. Dakle iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužitelj predmetni ugovor zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima status potrošača.

19. Nadalje suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

20. Naime, nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

21. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

22. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i provedeno financijsko vještačenje.

23. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 10.06.2025. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

24. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

25. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

26. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

27. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe čl. 1. i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

28. Sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

29. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

30. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

31. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

32. Valja istaknuti da je i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

33. Isto tako valja istaknuti da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja prilikom ugovaranja kredita informirao o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

34. Naime, tuženik je na navedene okolnosti u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobnog bankara, ali je tijekom postupka ( list 139 spisa ) od tog dokaznog prijedloga odustao.

35. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare utužene tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.).

36. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO/05, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

37. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako predmetna Direktiva 93/13 ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

38. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

39. Konačno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti i da, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. st. 1. ZOO/05, odredba u ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

40. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi retroaktivne primjene odredbe čl. 502. c ZPP-a jer se radi o procesnoj odredbi koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari. Stoga za njenu primjenu nije od utjecaja dan sklapanja predmetnog ugovora.

41. Konačno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, a pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

43. U odnosu na žalbu tužitelja ističe se slijedeće.

44. Osnovano tužitelj u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nisu postojale procesne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s tzv. negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi. Naime, predmet ovog postupka je restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 323. ZOO/05 prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ( u konkretnom slučaju ugovorne odredbe).

45. U konkretnom slučaju je utvrđeno da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, međutim tuženik kao druga ugovorna strana tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev, odnosno niti je istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.). Stoga, a kako sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, to nisu postojale zakonske pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu tuženika u pogledu tzv. negativnih razlika.

46. Pored toga, plaćanjem manjih anuiteta, tužitelj nije primio od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju predmetnog ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštenih ugovornih odredbi na štetu potrošača. Isto tako tuženik nema svojstvo potrošača. Osim toga, ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu između prava i obveza ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Također svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima, protive se zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pri tom imao. Navedene ništetne ugovorne odredbe odredio je sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, posebno kada se ima na umu i preventivna funkcija prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

47. Stoga je u odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda primjenom odredbe čl. 373. ZPP-a preinačena kako je odlučeno u točci II) izreke ove presude.

48. Obzirom da je uvažavanjem žalbe tužitelja, ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda na način da je u tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu cjelokupnog troška i to primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) u vrijednosti od 250 bodova kako se to osnovano ističe žalbenim navodima.

49. Pri tom, suprotno žalbenim navodima tuženika tužitelju za sastav podneska od 18.05.2023. pripada nagrada prema Tbr. 8. 1. Tarife jer se radi o obrazloženom podnesku obzirom da istim tužitelj, nije samo konačno precizirao tužbeni zahtjev, već se i očitovao na sačinjeni Nalaz i mišljenje vještaka.

50. Nadalje u odnosu na žalbene navode tuženika ističe se da iz stanja spisa proizlazi da je pripremno ročište održano 17.01.2023. sukladno odredbi čl. 287. st. 1. ZPP-a započelo izlaganjem tužbe, kao i da je isto završilo zaključenjem prethodnog postupka, slijedom čega se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari. Stoga se takvo pripremno ročište smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari u smislu Tbr. 9.1. Tarife ( Vrhovni sud RH, Rev 771/2021 od 01.02.2023. i Rev- 1121/2022 od 12.09.2023.). Isto tako se i na ročištu održanom 20.09.2023. rasppravljalo o glavnoj stavri jer je na istom zaključena glavna javna rasprava. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

51. Slijedom navedenog tužitelju pripada trošak sastava tužbe, sastav podneska od 09.12.2022., zastupanja na ročištu 17.01.2023., sastava podneska od 18.05.2023. i zastupanja na ročištima 07.07.2023. i 20.09.2023. od po 497,71 eura, odnosno ukupno iznos od 2.986,26 eura, PDV u iznosu od 746,56 eura, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 141,76 eura, odnosno ukupno iznos od 4.140,03 eura.

52. Dakle tužitelju pored parničnog troška dosuđenog toč. III) izreke pobijane presude od 2.959,16 eura pripada još i iznos od 1.180,87 eura ( 4.140,03 -2.959,16 eura ), pa je odlučeno kao u točci III) izreke ove presude.

53. Slijedom navedenog, a kako je uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena odluka suda prvog stupnja, to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tužitelja uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je isti uspio u žalbenom postupku. Stoga tužitelju prema vrijednosti pobijanog dijela ( 2.263,79 eura ) pripada zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura ( Tbr.10.1. Tarife ), PDV u iznosu od 62,50 eura, odnosno ukupno iznos od 312,50 eura kako je odlučeno u točci IV) izreke ove presude.

U Rijeci, 09. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec