Rev-x-600/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 600/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Gasparini, kao predsjednice vijeće, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Č. iz Z., protiv tuženika V. G. iz Z., i N. G. iz Z., u Z. (kao nasljednika pokojnog tuženika M. G.), oboje zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u Š., radi utvrđenja nepostojanja služnosti vidika, te radi sprječavanja, zabrane i otklanjanja štetnih imisija, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1061/06 od 26. srpnja 2006., kojom su potvrđene presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-738/99 od 11. listopada 2004. i dopunska presuda broj P-738/99 od 10. veljače 2006., u sjednici održanoj 5. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. a) Utvrđuje se nepostojanje prava služnosti tuženika i to vidika s novo izgrađenog stepeništa, otvaranje prozora, iz tuženikove kuće za odmor u T. u bivšoj ulici ..., sada …, na teret kuće za odmor u T. u ulici bivšoj …., sada …, vlasništvo tužitelja, pa je slijedom toga tuženik dužan ukloniti novosagrađene stepenice, zatvoriti prozor na svojoj kući za odmor na strani do kuće za odmor tužitelja (izreka prvostupanjske presude od 11. listopada 2004.).

b) Tuženi M. G. iz Z., dužan je ukloniti sa svoje kuće za odmor u T., do kuće za odmor tužitelja R. Č. – željeznu balkonsku ogradu koju je izgradio za vrijeme trajanja ovog postupka i time proširio korištenje nepostojećeg prava služnosti vidika još i stvaranjem balkona na samoj međi dviju susjednih nekretnina putem oslanjanja itd. (izreka dopunske prvostupanjske presude od 26. srpnja 2006.).

r i j e š i o j e:

II. Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

Utvrđuje se nepostojanje prava služnosti tuženika M. G. iz Z., na propuštanje i oticanje oborinskih, iscjednih, otpadnih i drugih voda i sadržaja, sa terena njegove kuće u T., u ulici bivšoj …, sada …, na objektu i u prostor kuće za odmor tužitelja R. Č. iz Z., koja kuće se nalazi u T. u bivšoj ulici …, sada …, pa se slijedom toga tuženiku zabranjuje daljnje vršenje tih smetnji i uznemiravanja.

Tuženik je obvezan spriječiti svako daljnje propuštanje i oticanje navedenih voda i sadržaja, te otkloniti uznemiravanja tužitelja propuštanjem i oticanjem voda i sadržaja, koje potječu s njegove nekretnine, u protivnom to sprječavanje i otklanjanje izvršit će tužitelj i poduzeti potrebne radove na trošak tuženika.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja navedeni u izreci ove odluke kao neosnovani.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda i dopunska prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se preinače i prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženici su predložili u odgovoru na reviziju da se ista odbaci kao nedopuštena, podredno da se odbije kao neosnovana.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP). Kako je drugostupanjska presuda donijeta 26. srpnja 2006. revizijski sud ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude ne pazi po službenoj dužnosti ni na jedan revizijski razlog.

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbom od 08. rujna 1981. utužio tuženika radi utvrđenja nepostojanja služnosti vidika tužbenim zahtjevom navedenim u toč. I., i da tužitelj u samoj tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora. Postupak se vodio pod brojem P- 1235/81, a u ponovljenom postupku povodom ukidne odluke Okružnog suda u Šibeniku broj Gž-646/83 u tom predmetu koji se zatim vodio pod brojem P-1660/83, na ročištu održanom 16. svibnja 1985. (list spisa 34) tužitelj je na poziv suda označio vrijednost predmeta spora s iznosom od 51.000 tadašnjih dinara, koji je iznos zatim i naznačen na samoj tužbi.

Kako je u vrijeme podnošenja tužbe naznačena vrijednost predmeta spora prelazila cenzus određen za izjavljivanje revizije (50.000 tadašnjih dinara), to je revizija dopuštena u tom dijelu ali je neosnovana.

Prema odredbi čl. 49. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 – dalje: ZOVO) koji se primjenjuje od 1. rujna 1980., a preuzet je kao Zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91) stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini.

U smislu čl. 51. istog zakona stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa ili dosjelošću.

U postupku je utvrđeno da nekretnine stranaka međusobno graniče, da su odijeljene ogradnim zidovima, tužiteljev je visine 100 cm, širine 0,8 cm, a tuženikov visine 170 cm, širine 0,12 cm, budući da je njegova nekretnina u odnosu na tužiteljevu niže položena. Utvrđeno je nadalje da je tužitelj stepenište za prilaz prvom katu kuće, kao i postojećoj terasi postavio i izgradio uz sam granični ogradni zid, dok je tuženik sporne stepenice postavio uz svoj objekt na udaljenosti od 1,12 m od graničnog ogradnog zida tužitelja, a sporni prozor (100 x 120 cm) na fasadnom zidu prvog kata svog objekta prema nekretnini tužitelja na visini od 0,90 cm.

Utvrđeno je nadalje da je tuženik svoj objekt zajedno s otvorom za sporni prozor izgradio prije objekta tužitelja, te da za isti ima valjanu građevnu i uporabnu dozvolu.

Tužitelj i u reviziji tvrdi da je opisanim radnjama tj. otvaranjem prozora na svojoj fasadi i izgradnjom stepeništa, kao i postavljanjem željezne ograde povrijeđeno njegovo pravo vidika.

Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili, da tužitelj kao vlasnik susjedne nekretnine mogao je spriječiti tuženog u provođenju navedenih radnji samo u slučaju da je stekao pravo negativne dužnosti, tj. u konkretnom slučaju vidika, kojem stjecanju bi trebalo prethoditi određena zabrana, te pokoravanje vlasnika poslušnog dobra toj zabrani i to iz razloga jer sama mogućnost vidika ujedno ne znači i izvršavanje sadržaja prava služnosti vidika.

Sudovi su s osnovom zaključili da tužitelj nije ničim dokazao da je ovlaštenik prava negativne služnosti vidika na teret nekretnine tužitelja.

Kako tužitelj svoje pravo da otvori sporni prozor na zidu vlastitog objekta, zatim da izgradi sporno stepenište uz svoj objekt, kao i da postavi željeznu ogradu na vlastiti ogradni zid crpi iz svog prava vlasništva, a činjenična utvrđenja sudova revizijskim navodima nisu dovedena u sumnju, to se revizija tužitelja u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

Tužitelj neosnovano navodi u reviziji da je prvostupanjski sud pogrešno donio dopunsku presudu u vezi zahtjeva pod toč. I.b) budući da je od tog zahtjeva odustao odnosno povukao ga.

Ta tvrdnja je u suprotnosti sa stanjem spisa, kao i sa žalbenim navodima odnosno prijedlogom u žalbi protiv presude P-738/99 od 11. listopada 2004.

Tužitelj upravo ukazuje u žalbi i žalbenom prijedlogu na propust suda da odluči o svim zahtjevima navedenim u podnesku od 3. rujna 2003. u kojem je precizirao zahtjeve odnosno dopunio (list 88 spisa), pa je stoga drugostupanjski sud pravilno postupio kada je vratio predmet prvostupanjskom sudu da u smislu čl. 339. ZPP-a odluči i o tom dijelu zahtjeva (list 175 spisa), što je rezultiralo donošenjem dopunske presude od 10. veljače 2006.

Neosnovan je prigovor tužitelja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju opisno ukazuje, budući da su glavnoj raspravi održanoj 28. rujna 2004. (list 129) na kojoj je saslušan tužitelj bile prisutne obje stranke, a tužitelj se nije usprotivio da se iskaz inače nazočnog tuženika od 30. lipnja 2004. (list 105), a koji mu je ranije dostavljen i na koji se očitovao pročita.

Valjalo je stoga, a kako se nisu ostvarili razlozi u reviziji na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u toč. I. izreke ove odluke.

U odnosu na tužbeni zahtjev sprječavanja zabrane i otklanjanja štetnih imisija revizija nije dopuštena.

Tužitelj je tužbom od 8. rujna 1981. zaprimljenom pod brojem P-1234/81 postavio tužbeni zahtjev (u smislu čl. 5. ZOVO) naveden u toč. II. izreke ove odluke, time da u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na taj zahtjev, a niti tijekom prvostupanjskog postupka.

Pritom okolnost što je došlo do spajanja parnica (list spisa 30) na ročištu održanom 3. srpnja 1986. na način da je spis P-1660/83 (ranije P-1235/81) radi zajedničkog raspravljanja spojen na spis P-1234/81 (sada spis P-738/99) nema nikakvog značenja u odnosu na utvrđenja vrijednosti predmeta spora na tužbeni zahtjev pod toč. II.

Naime, tužitelj do zaključenja prvostupanjskog postupka nije označio vrijednost predmeta spora tog zahtjeva, niti ga je sud pozvao da to učini, a naznačena vrijednost predmeta spora tek u reviziji također nije pravno odlučna.

Stoga je ovaj sud podneskom od 9. svibnja 2007. vratio predmet općinskom sudu, iz razloga što je nastupio prekid postupka smrću tuženika, te ujedno pozvao prvostupanjski sud da u slučaju nastavka postupka postupi po tada važećim odredbama čl. 40. st. 4. i 5. ZPP-a i utvrdi vrijednost predmeta spora po tužbi P-1234/81.

Općinski sud je rješenjem od 30. rujna 2009. a nakon što je postupak nastavljen utvrdio vrijednost predmeta spora s iznosom od 105.000,00 kn.

Dopuštenost revizije ocjenjuje se primjenom vrijednosnog kriterija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a prema kojoj odredbi stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela prelazi iznos od 100.000,00 kn. Odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 84/08 – dalje: ZIDZPP) koji je stupio na snagu 1. listopada 2008. izmijenjena je odredba čl. 40. st. 5. ZPP-a tako da izmijenjena glasi: Ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. ovog zakona ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

Ova odredba se sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZIDZPP-a primjenjuje i u ovom slučaju.

Slijedom izloženog vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 50.000,00 kn, što znači da ne prelazi 100.000,00 kn, pa revizija u tom dijelu, a u odnosu na tužbeni zahtjev naveden pod toč. II. odluke nije dopuštena, te ju je pozivom na odredbu čl. 392. ZPP-a trebalo odbaciti i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Gordana Gasparini, v.r.