Gž-90/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Gž.90/02-2

ŽUPANIJSKI SUD U KOPRIVNICI

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Vlaste Horvat-Mataić, kao predsjednika vijeća, te Josipa Ivančevića i Tatjane Kučić, kao članova vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Koprivnica, koga zastupa pun. I. S., protiv I-tuženice A. B. i II-tuženika M. B., oboje iz S., oboje zastupani po pun. D. Đ., odvj. iz Z., radi plateža, rješavajući žalbu I i II tuženika od 19. studenoga 2001.g., protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj P.822/01-5 od 16. listopada 2001. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P.822/01-5 od 16. listopada 2001.g.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

“Nalaže se tuženicima A.B. iz S., B.R. … i M.B. iz S., B.R. …, da kao utvrđeni nasljednici iza pok. obveznika doprinosa S.B. iz S., B.R. …, izmire pokojnikovo dugovanje dospjelih a neuplaćenih doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje vlasnika zanatske radnje P.B. kroz razdoblje od 01. svibnja 1997.g. do 30. prosinca 1998.g. tako da na žiro-račun tužitelja broj 30100-843-201-63 uz poziv na broj 19 037001358306-123-9999 uplate glavnicu duga u iznosu od 9.209,80 kn, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje na svaki pojedinačni dospjeli iznos doprinosa i to na iznos 1.176,00 kn od 15. lipnja 1997.g., na iznos 323,40 kn od 15. lipnja 1997.g., na iznos 323,40 kn od 15. srpnja 1997.g., na iznos od 323,40 kn od 15. kolovoza 1997.g., na iznos od 323,40 od 15. rujna 1997.g., na iznos 323,40 kn od 15. listopada 1997.g., na iznos od 323,40 kn od 15. studenog 1997.g., na iznos od 323,40 kn od 15. prosinca 1997.g, na iznos od 323,40 kn od 15. siječnja 1998.g., na iznos od 323,40 kn od 15. veljače 1998.g., na iznos od 415,80 kn od 15. ožujka 1998.g., na iznos od 470,74 od 15. travnja 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. svibnja 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. lipnja1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. srpnja 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. kolovoza 1998.g., na iznos od 470,74 od 15. rujna 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. listopada 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. studenog 1998.g., na iznos od 470,74 kn od 15. prosinca 1998.g. i na iznos od 470,74 kn od 15. siječnja 1999.g., pa sve do plateža, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.”

U sklopu presude donijeto je i rješenje kojim je usvojen prijedlog tuženika, te ih se oslobađa od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

Protiv ove presude dopuštenu i pravovremenu žalbu podnijeli su tuženici dana 19. studenoga 2001.g. izjavljujući da se žale iz svih zakonom predviđenih razloga za žalbu (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP) i predlažu sudu drugog stupnja da uvaži žalbu a presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu koji je zaprimljen 3. prosinca 2001.g. tužitelj se protivi žalbenim navodima tuženika, tvrdeći da su oni neosnovani i da je pobijana presuda uslijedila nakon što je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo pa je radi toga stavljen prijedlog sudu drugog stupnja da odbije žalbu kao neosnovanu a pobijanu presudu potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene utvrđenih činjenica, na temelju dokaza koji su u postupku izvedeni i u pobijanoj presudi pobliže označeni sud je utvrdio:

- da je obveznik plaćanja zdravstvenih doprinosa bio S.B., vlasnik zanatske radnje P.B. ,

- da je imenovani S.B. umro 3. prosinca 2000.g.,

- da su njegovi zakonski nasljednici supruga tuženica A.B. i sin tuženik M.B., koji su naslijedili ostavinsku imovinu a koja po svojoj utvrđenoj vrijednosti prelazi vrijednost tražbine, pa radi toga tuženici kao univerzalni sukcesori pok. S.B. odgovaraju za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, koja iznosi 40.000,00 kn (čl. 145. st. 1. Zakona o nasljeđivanju),

- da se sporni iznos neplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje odnosi na razdoblje od 1. svibnja 1997.g. do 30. prosinca 1998.g. (s time da je mjesečni doprinos za razdoblje od siječnja 1997.g. do siječnja 1998.g. iznosio 323,40 kn mjesečno, za veljaču 1998.g. u iznosu od 415,80 kn, a za razdoblje od ožujka 1998.g. do prosinca 1998.g. doprinos je mjesečno iznosio 470,74 kn.

Nakon što je sud utvrdio i ocijenio naprijed izložene činjenice, uvažio je tužbeni zahtjev u cijelosti kako je to pobliže u toč. I. izreke presude navedeno. U žalbi tuženika tvrdi se da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da relevantne činjenice nisu pravilno i potpuno utvrđene. Međutim, ova žalbena tvrdnja nije osnovana jer je sud u provedenom postupku utvrdio sve relevantne činjenice, koje su naprijed u bitnome izložene, te činjenice su ocijenjene i presuda sadrži jasne razloge pa se zbog toga ne može smatrati da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kako je to u žalbi tuženika bez posebnog obrazloženja navedeno. Osim toga eventualni propusti kod utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava ne mogu se smatrati bitnom povredom odredaba parničnog postupka, već bi se ovdje radilo o zasebnim zakonom predviđenim razlozima za žalbu.

Nadalje, po ocjeni ovoga suda nisu osnovana niti ostala dva žalbena razloga odnosno po ocjeni ovoga suda činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je uvažen tužbeni zahtjev.

Sada pok. S.B. bio je nositelj zanatske radnje odnosno bavio se je gospodarskom djelatnošću u obliku zanimanja pa je u tom svojstvu on bio i osiguranik i obveznik plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje (čl. 2. u vezi s čl.

5. t. 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju NN. br. 1/97 – pročišćeni tekst, dalje: ZZO). Prema utvrđenju suda utužena tražbina odnosi se na razdoblje od 1. svibnja 1997.g. do 30. prosinca 1998.g. Ovo utvrđenje žalbom tuženika nije konkretno osporeno ali tuženici su osporili osnovu tražbine a time i njenu visinu, međutim to njihovo osporavanje utužene tražbine nije osnovano. Sada pok. S.B. izvršio je prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje i stekao status osigurane osobe sa 1. siječnja 1997.g. da bi taj status prestao s odjavom dana 30. prosinca 1998.g. i radi toga nije osnovana tvrdnja da se ne zna koliko je dugo S.B. bio u obvezi plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje. Nadalje, žalbena tvrdnja da je tražbina zastarjela također nije osnovana. Obzirom na odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i u odnosu na zastaru ovakve tražbine, ne primjenjuje se opći propis obveznog prava iako se ovdje radi o povremenim potraživanjima, a koji bi se primjenjivao da se ne radi o dužnim neplaćenim doprinosima za zdravstveno osiguranje (tada bi se na prigovor zastare primijenio čl. 372. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, ovdje se primjenjuje čl. 60a. ZZO-a i prema tom propisu tražbina zastarijeva za pet godina a kako je tužba zaprimljena 21. kolovoza 2001.g. potrebno je zaključiti da je platež tražbine zatražen prije nego što je ona zastarjela.

Na kraju potrebno je odgovoriti i na žalbenu tvrdnju da potraživanje tužitelja prema S.B. nije utvrđeno pravomoćnom presudom, niti je tužitelj pokušao naplatiti potraživanje za njegovog života, pa radi tih činjenica tuženici kao zakonski nasljednici obveznika nisu dužni platiti takav njegov dug. Po ocjeni ovoga suda žalba niti u tom dijelu nije osnovana. Prema čl. 60. ZZO-a obvezniku uplate doprinosa a to je nesporno bio S.B., tužitelj je bio ovlašten izdati platni nalog da u roku od 8 dana od dostave tog naloga plati dospjele doprinose s pripadajućom kamatom a ukoliko obveznik uplate doprinosa u tamo propisanom roku izjavi prigovor tada se tražbina može ostvariti samo tužbom kod suda (dok je pravomoćni platni nalog ovršna isprava). Prema tome, spomenuti platni nalog može se uputiti samo obvezniku uplate doprinosa, ali ne i njegovim zakonskim nasljednicima koji su naslijedili njegovu imovinu. U odnosu na njih se primijenjuju opći propisi a svoju tražbinu, ako je sporna, tužitelj može ostvariti samo u sudskom postupku. U tom postupku zakonski nasljednici ne odgovaraju po propisima Zakona o zdravstvenom osiguranju već se njihova obveza nalazi u naprijed obrazloženim činjenicama i u čl. 145. Zakona o nasljeđivanju, jer ovdje je pravilno utvrđeno da je pok. S.B. ostavio dugove a za njega odgovaraju njegovi nasljednici pod propisanim uvjetima.

Po ocjeni ovoga suda da bi tužitelj od zakonskih nasljednika ostvario pravo na platež tražbine uvjet nije da je u odnosu na S.B. već donijeta pravomoćna presuda a niti je uvjet da je tužitelj pokušao naplatiti tražbinu od obveznika uplate doprinosa. Ovo radi toga jer u citiranom propisu je konstituirana obveza nasljednika da namire dugove ostavitelja pa oni pod propisanim uvjetima odgovaraju za sve dugove pa i za ovaj dug koji je predmet spora.

Na kraju žalbena tvrdnja da se bitna povreda odredaba parničnog postupka nalazi u činjenici da tuženici tijekom postupka nisu imali punomoćnika i nisu znali upotrijebiti svoja prava pred sudom, a od suda nisu upozoreni na pravo da odrede punomoćnika, također nije osnovana. Ništa u provedenom postupku ne ukazuje na zaključak da je pogoršan položaj tuženika zbog toga što nisu imali punomoćnika a ono što je bitno je to da su oni uredno sudjelovali u postupku i da je sud pobijanom presudom sve relevantne činjenice utvrdioi i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i radi toga ovaj sud drugog stupnja zaključuje da žalba tuženika nije osnovana i da je sud nakon pravilno provedenog postupka donio pravilnu i zakonitu presudu.

Zbog ovih razloga odbijena je žalba tuženika kao neosnovana a presuda je potvrđena primjenom čl. 368. ZPP-a.

U Koprivnici, 28. svibnja 2002. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Vlasta Horvat-Mataić v.r.