Croatian Supreme Court dismisses appeal on variable interest rate contract enforcement without separate agreement.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the defendant's appeal regarding a debt of 882,490.60 HRD. The defendant argued that the plaintiff failed to sign a supplementary agreement for increased interest rates as required by the Law on Total Income. However, the court ruled that the original credit contracts explicitly allowed for variable rates based on bank decisions, and the plaintiff had already notified the defendant of the rate change. Consequently, the court held that no separate agreement was necessary to enforce the increased interest already stipulated in the initial contracts.
Legislator headnote
AI generatedArticles 393 of the Civil Procedure Act; Variable interest rates in credit contracts are enforceable upon bank notification without a separate supplementary agreement if the original contract permits rate changes.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev 14/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja K. b. d.d. K. iz K., protiv tuženika Tekstilna tovarna P., koju zastupa mr. K. P., odvjetnik u C., radi 882.490,60 HRD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 2. srpnja 1991. b.r. Pž-395/91, kojom je potvrdjena presuda Okružnog privrednog suda Karlovac od 17. listopada 1990. br. P-688/90, u sjednici održanoj dana 31. ožujka 1992.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom koja je potvrdjena drugostepenom odlukom osnažen je platni nalog od 9. veljače 1990. godine broj Pl-438/90 kojim je tuženik obvezan da tužitelju plati svotu od 882.490,60 HRD sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak od 1.500 HRD u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke preinače i zahtjev tužbe odbije.
Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se Javni tužitelj Republike Hrvatske izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ugovori o kreditu na odredjene novčane iznose od 10. siječnja i 7. srpnja 1986. godine prema tvrdnjama revidenta nisu sporni. Medjutim, u pogledu kamata ugovoreno je da se kamatna stopa može mijenjati ali samo na osnovi unaprijed datog pismenog obavještenja; a tako tužitelj nije postupio, niti je tuženik po tužitelju dostavljeni aneks ugovoru potpisao, zbog čega po mišljenju tuženika tužitelj gubi pravo na veću kamatu. S druge strane promjenjiva kamata ne može imati za posljedicu revalorizaciju kredita, a niti se tužitelju može osporavati pravo na tzv. realnu kamatu, ali za
II Rev 14/1992-2
opravdanje ovako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj je bio dužan u skladu s odredbama Zakona o ukupnom prihodu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1987. godine sa tuženikom zaključiti ugovor o plaćanju povećane kamate, što ovdje nije slučaj, u čemu tuženik i vidi revizijsko opravdanje.
Medju strankama nije sporna činjenica da su 10. siječnja i 7. srpnja 1986. godine zaključili ugovore o kreditu na odredjene novčane iznose, sa odredjenim rokom vraćanja i uz početnu kamatu od 28, odnosno 31%. Tuženi nalazi da zbog toga tužitelj izvan granica utvrdjenih tim ugovorom nema pravo na veću kamatu iz razloga koji su već uvodno pobliže naznačeni. Tuženik nije u pravu. Ovo zbog toga što su stranke u točki II. i jednog i drugog ugovora predvidjeli i prihvatili da je tim ugovorima utvrdjena kamatna stopa promjenjiva i u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama, pa kada takove pretpostavke nastupe, koje daju pravo na traženje povećane kamate, što je ovdje bio slučaj tada je vjerovnik u obvezi da o tome obavijesti dužnika. Prema utvrdjenjima sudova tužitelj je tako i postupio i kamatnu stopu obračunao prema tada utvrdjenim kamatnim stopama, a tuženik je u tom smislu ali samo dio svoje obaveze prema tužitelju već i ispunio. Kraj takvog stanja stvari tužitelj nije bio u obavezi, niti je to bilo potrebno prema propisima Zakona o ukupnom prihodu da sa tuženikom zaključi i poseban ugovor o visini kamatne stope, a kako je već prema utvrdjenjima sudova kamata za date zajmove obračunata u visini utuženog iznosa u skladu sa spomenutom Odlukom banke o visini kamatnih stopa, koja je predstavljala ugovorni osnov za takav način obračuna kamata (točka II. ugovora), sudovi su i po mišljenju ovoga suda, pravilno primijenili materijalno pravo kad zahtjev tužbe prihvaćaju, što pak drugačija razmišljanja tuženika očito nisu doveli u sumnju. Zato je reviziju tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP - "NN" broj 53/91).
U Zagrebu, 31. ožujka 1992.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović v.r.