Revr-1434/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1434/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz O., kojega zastupa punomoćnica I. S.-Š., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Đ. L. i I. S.-Š. iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo unutarnjih poslova), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ogulinu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1093/10 od 9. lipnja 2010., kojom je preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-228/08 od 26. travnja 2010., u sjednici održanoj dana 19. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-228/08 od 26. travnja 2010. naloženo je tuženici tužitelju na ime naknade štete za neisplaćene plaće, božićnice za razdoblje od 2001. do 2005., regres za 2005., isplatiti iznose pobliže označene u izreci prvostupanjske presude (st. I, II, III,) sve uz naknadu troška postupka u iznosu od 15.940,00 kn. Odbijen je dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate iznad dosuđenog, a rješenjem se taj sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu za dio tužbe kojom se traži da se tuženici naloži da tužitelju za vremensko razdoblje od 7. prosinca 2001. do 5. ožujka 2003., te od 27. svibnja 2005. do 1. veljače 2006. obračuna staž mirovinskog osiguranja s produženim trajanjem.

Županijski sud u Karlovcu je presudom broj Gž-1093/10 od 9. lipnja 2010. prihvatio žalbu tuženice, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbio je i zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka te naložio tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka u iznosu od 11.125,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 324. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da u cijelosti prihvati utvrđenja iz prvostupanjske presude ili ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje istom sudu te tužitelju dosudi i trošak revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se primjenjuje na ovaj spor u postupanju sa revizijom na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U ovom predmetu vrijednost predmeta spora prelazi 100.000,00 kn te je dopuštena redovita revizija (čl. 382. st. 1. ZPP). Zbog toga se ovaj sud ne osvrće na revizijske razloge koji bi bili od značaja za donošenje odluke o izvanrednoj reviziji propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP.

U drugostupanjskoj presudi su navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji su utemeljeni na izvedenim dokazima zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju nastala u vidu neisplaćenih plaća, božićnica i regresa u iznosima i za razdoblja pobliže označenim u izreci prvostupanjske presude i u revizijskoj fazi postupka je sporno je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužitelj bio djelatnik MUP-a PU karlovačke u zvanju viši policajac,

- da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (u daljem tekstu: MUP RH) broj: 511-01-53-58436/36-01 od 3. kolovoza 2001. stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske, a rješenjem broj: 511-01-05/2-6-4785/60-01 od 7. prosinca 2001. utvrđen je prestanak državne službe po sili zakona s danom 7. prosinca 2001.,

- da je tužitelj protiv rješenja od 3. kolovoza 2001. podnio prigovor i dopunu prigovora koji su odbijeni drugostupanjskim rješenjem tuženice broj: 511-01-53-67459/01 od 18. ožujka 2002., a drugostupanjskim rješenjem tuženice broj: 511-01-53-1060/02 od 25. ožujka 2002. odbijen je i prigovor tužitelja protiv rješenja o prestanku državne službe po sili zakona s danom 7. prosinca 2001.,

- da je tužitelj podnio dvije tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske i to protiv rješenja tuženice od 18. ožujka 2002. koja je odbijena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-13462/01od 10. listopada 2002., i protiv rješenja tuženice od 25. ožujka 2002. koja je odbijena presudom broj Us-3064/02 od 5. prosinca 2002.,

- da je tužitelj protiv spomenutih presuda Upravnog suda Republike Hrvatske podnio dvije tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske i to zbog povrede ustavnih prava iz čl. 3., 14., 19., 44. i 54. Ustava Republike Hrvatske, te je USRH odlukama broj U-III-583/03 i U-III- 1473/03 od 11. srpnja 2006. usvojio ustavne tužbe, ukinuo spomenute presude i predmeti su vraćeni Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je nakon toga MUP RH donio dva rješenja i to:

a) rješenje broj: 511-01-53-43395/1-07 od 4. srpnja 2007. u povodu prigovora tužitelja izjavljenog protiv rješenja MUP RH od 3. kolovoza 2001. broj: 511-01-53-58436/36-01 od 3. kolovoza. 2001., a u svezi sa presudom Upravnog suda broj Us-8471/06 od 1. veljače 2007. kojim se prigovor djelomično uvažava poništava toč. II. izreke rješenja MUP RH od 3. kolovoza 2001. u dijelu u kojem je Z. S. utvrđen prestanak državne službe sa danom 17. prosinca 2001. dok je u preostalom dijelu prigovor odbijen,

b) rješenje broj: 511-01-53-43396/1-07 od 5. srpnja 2007. u povodu prigovora tužitelja izjavljenog protiv rješenja PU karlovačke broj: 511-05-05/2-6-4785/60-01 od 7. prosinca 2001., a u svezi sa presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8472/06-2 od 1. veljače 2007. kojim se prigovor djelomično uvažava, poništava toč. I. izreke tog rješenja te nova točka 1. glasi: „Z. S. rođen … godine u O., zaposlenik PU karlovačke sa srednjom stručnom spremom za vrijeme trajanja roka raspolaganja do 6. prosinca 2001. nije privremeno niti trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave te mu prvog dana po isteku roka raspolaganja prestaje državna služba po sili zakona sa danom 7. prosinca 2001.“, dok se u preostalom dijelu prigovor odbija,

- da je tužitelj rješenjem MUP-a od 29. prosinca 2006. broj: 511-01-53-51369/1-05 primljen u državnu službu na neodređeno vrijeme sa danom 15. siječnja 2007. te da bi tužitelj da je u utuženom razdoblju radio ostvario plaću i naknade u iznosima pobliže navedenim u st. I. prvostupanjske presude.

Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je u pretežitom dijelu (osim za dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate) prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj u utuženom razdoblju nije radio zbog neustavne, a time i nezakonite odluke tuženice o prestanku službe te ima pravo na naknadu plaće za to razdoblje. Pritom ističe da odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ne daju pravo tužitelju na isplatu plaće, već da mu naknada plaće božićnice i regresa pripada pozivom na odredbu čl. 93. st. 1. i 3. (ranije čl. 85. st. 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) koja odredba se primjenjuje u ovom predmetu temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01 – dalje: ZODSN).

Prema odredbi čl. 93. st. 1. ZR za razdoblje u kojem ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisima ili Kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće, a st. 2. iste odredbe propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće i za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se također na odredbu čl. 93. st. 1. ZR smatrajući da je tužitelju državna služba prestala na zakonit način, te budući da u utuženom razdoblju nije radio kod tuženice, nema pravo na naknadu plaće ni na ostale utužene naknade za utuženo razdoblje. Pravno stajalište drugostupanjskog suda je da spomenuta zakonska odredba priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca u slučaju kada je radnik u radnom odnosu s poslodavcem pa iz određenih opravdanih razloga ne radi, ali da to pravo ne pripada osobi koja nije u radnom odnosu.

Drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 93. st. 1. ZR kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske je rješenjem broj: 511-01-53- 43396/1-07 od 5. srpnja 2007. u povodu prigovora tužitelja izjavljenog protiv rješenja PU karlovačke od 7. prosinca 2001. broj: 511-05-05/2-6-4785/60-01, a u svezi sa presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8472/2006-2 od 1. veljače 2007. kojim je djelomično uvažen prigovor i poništena toč. I. izreke spomenutog rješenja donio novo rješenje u kojem je novom toč. 1. riješio da tužitelj za vrijeme trajanja roka raspolaganja do 6. prosinca 2001. nije privremeno niti trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave te da mu prvog dana po isteku roka raspolaganja prestaje državna služba po sili zakona sa danom 7. prosinca 2001., dok je u preostalom dijelu prigovor odbio. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela tuženice od 4. srpnja 2007. i 5. srpnja 2007. tužitelj nije ulagao pravni lijek te je prema tome, tužitelju prestala služba 7. prosinca 2001. po sili zakona na temelju konačnog i pravomoćnog rješenja tuženice, a to rješenje u tom dijelu nije ni poništeno niti na drugi način stavljeno van snage. To znači da je isto proizvodilo pravne učinke za sporno razdoblje od 7. prosinca 2001. pa do 15. siječnja 2007. kada je tužitelj ponovno primljen u službu kod tuženice.

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-583/03 i U-III-1473/03 od 11. srpnja 2006. utvrđeno je da je tužitelju kao podnositelju Ustavne tužbe bilo povrijeđeno ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata u vezi s ustavnim pravom na jednakost pred zakonom, pravično suđenje no one se ne odnose na rješenje tuženice broj: 511- 01-53-43396/1-07 od 5. srpnja 2007. doneseno u povodu prigovora tužitelja izjavljenog protiv rješenja PU karlovačke od 7. prosinca 2001. broj: 511-05-05/2-6-4785/60-01, a u svezi sa presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8472/2006-2 od 1. veljače 2007. Tim rješenjem je, kako je to već navedeno djelomično uvažen prigovor tužitelja i poništena toč. I. izreke rješenja PU karlovačke od 7. prosinca 2001. te iz nove točke 1. proizlazi da tužitelj za vrijeme trajanja roka raspolaganja do 6. prosinca 2001. nije privremeno niti trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave te da mu prvog dana po isteku roka raspolaganja prestaje državna služba po sili zakona sa danom 7. prosinca 2001., dok je u preostalom dijelu prigovor odbijen.

Pravo na naknadu plaće prema čl. 93. st. 1. ZR pripada radniku – osobi koja je u radnom odnosu s poslodavcem. Tužitelj u spornom razdoblju nije bio u radnom odnosu pošto mu je služba prestala temeljem konačnog i pravomoćnog rješenja tuženice pa u tom razdoblju nema pravne osnove temeljem kojeg bi tužitelj imao pravo zahtijevati isplatu plaće odnosno naknadu plaće.

Zato je drugostupanjski sud odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan pravilno primijenio materijalno pravo te se suprotni revizijski razlozi ne mogu prihvatiti.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se drugostupanjska presuda pobija to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 19. listopada 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.