Rev-2238/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2238/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz S. H., koga zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u K., protiv tuženih K. Š. i F. Š., oboje iz G. G., koje zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 29. svibnja 1991. br. Gž-1430/91-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Križevcima od 6.ožujka 1991. br. P-477/90-43, u sjednici održanoj dana 9. siječnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženi solidarno isplate iznos od 10.640,00 dinara (CRD) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od tužbe do isplate, naknadi parnični trošak. On je - tužitelj - obvezan da tuženima naknadi parnični trošak u iznosu od 11.225,00 dinara (CRD).

Žalbu tužitelja protiv prvostepene presude, odbio je drugostepeni sud.

Protiv drugostepene presude tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude preinače i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Svoj zahtjev za isplatu utuženog iznosa (u tužbi nazvanom - radi naknade štete) tužitelj temelji na okolnosti da tuženi drže u posjedu i obradjuju veći dio zemljišta - nekretnina na k.č. br. 715/1 i 715/2 upisanih u k.o. Helena - nego li to pripada prvotuženoj K. Š., kao suvlasnici od samo 2/28 dijela tih nekretnina, pa tako drži i onaj dio tih nekretnina na koje on ima pravo posjeda - kao suvlasnik u 20/28 dijela nekretnina.

Na temelju vještačkog nalaza, koliko je tužitelj izgubio na plodovima onog dijela nekretnina koje (po navodima tužitelja) tuženi drže bez valjanog osnova, tužitelj je tražio isplatu utuženog iznosa.

Sudovi su utvrdili:

a) da stvarno stanje na licu mjesta, ne odgovara zemljišnoknjižnom i katastarskom stanju (tužitelj je u tužbi tvrdio da je riječ o zemljištu na k.č. 714/1 pa je prilikom uvidjaja utvrdjeno da se radi o drugim česticama - k.č. 715/1 i 715/2,

b) tužitelj je zemljišnoknjižni vlasnik ovih nekretnina u 20/28 dijela a da je prvotužena (drugotuženi F. joj suprug) suvlasnik u 8/28 dijela (jer su joj ostali suvlasnici dali svoj dio suvlasništva),

c) da površina zemljišta - dio k.č. 715/1 i 715/2 označena u naravi na skici geometarskog vještaka (list 40) oznakama A-B--C-D-E, pripada prvotuženoj i da je ona savjestan posjednik toga zemljišta (ona je prije ovog postupka u predmetu P-831/86 dobila spor za smetanje posjeda istoga zemljišta),

d) da prvotužena u naravi od ukupne površine obje čestice (11.606 m ) drži u posjedu 3.215 m (a sve ostalo posjeduje tužitelj) pa da je "očito da stranke zapravo uživaju otprilike i približno ono što odgovara veličini njihovog suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama, dakle da su njihovi suvlasnički dijelovi zapravo pokriveni onim što uživaju".

Tužbeni je zahtjev tužitelja odbijen, jer sudovi smatraju da tuženi, kao savjesni posjednici, nisu dužni platiti tužitelju, kao suvlasniku dijela zemljišta koje obradjuju, gubitak plodova koje nije mogao koristiti (jer je manje sijao i sadio).

Revident ističe da tuženi koriste i posjeduju prema suvlasničkom udjelu 276 m više zemljišta za koje on ima pravo na posjed, kao suvlasnik u 20/28 dijela, da to nije malo i da je vještačenjem (koje, je predlagao) trebalo ustanoviti koliko mu iznosi gubitak na toj površini za razdoblje od 1986. do 1990. godine. Zatim da drugotuženik nije suvlasnik nekretnina, pa da nije jasno zašto on nije obvezan na isplatu.

Tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev na odredbi čl.

14. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 - dalje: ZOVO) da kao suvlasnik ima pravo stvar posjedovati i njome se koristiti s ostalim suvlasnicima razmjerno svojem dijelu pa da stoga ima pravo na naknadu za korist koja mu je uskraćena posjedovanjem tuženih, dijela nekretninama na koje on ima pravo kao suvlasnik.

Iz nespornih podataka i činjenica proizlazi da stranke nisu izvršile diobu nekretnina prema suvlasničkim dijelovima, već da od ranije stranke., posjeduju dijelove tih nekretnina prema posjedovnom stanju njihovih prednika kako je to utvrdjeno prilikom uvidjaja na licu mjesta i označeno u skici geometarskog vještaka.

Kad nema sporazuma izmedju suvlasnika o načinu suposjedovanja zajedničke nekretnine, a jedan ili više suvlasnika posjeduju stvar u većem opsegu od svog suvlasničkog dijela, ostalim suvlasnicima pripada pravo na naknadu za koristi koje su njima uskraćene.

U ovom slučaju istina nema sporazuma izmedju suvlasnika (stranaka u parnici) ali iz utvrdjenih činjenica proizlazi da su predmetne nekretnine podijeljene od ranije, po prednicima stranaka, na način kako ih one koriste, drže u posjedu prema skici na listu 39.

Prema takvom stanju stvari tužitelj u ovom slučaju nema pravo na utuženi iznos u smislu čl. 14. ZOVO jer nisu utvrdjene odnosno ostvarene pretpostavke za primjenu toga propisa.

Oboje tuženih su savjesni posjednici (savjesnost se pretpostavlja - čl. 72. st. 3- ZOVO - a tužitelj nije dokazao njihovu nesavjesnost) pa imaju pravo i na plodove sa zemljišta koje drže u posjedu i nisu ih dužni predati (ili platiti"njihovu vrijednost) suvlasniku - neposjedniku (čl. 38. ZOVO).

Okolnost da drugotuženi nije zemljišnoknjižni suvlasnik predmetnih nekretnina (već samo prvotužena njegova supruga) ne čini zahtjev tužitelja prema njemu osnovanim, jer je on (drugotuženi) obradjivao i suposjedovao sporno zemljište sa svojom suprugom, pa se njeno pravo na posjed i plodove proteže i na njega i osnov isključenja obaveze prvotužene da plati izgubljenu korist tužitelju vrijedi i za njega.

Odlukama nižestepenih sudova nisu dakle ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje (ali ih posebno ne obrazlaže tužitelj, no očigledno se upućuje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje: ZPP) jer su odluke i obrazloženja jasni i razumljivi, a nije ni pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je revizija tužitelja odbijena i presudjeno kao u izreci na osnovi čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović v.r.