Legislator Case Law & Legislation
Rev-1696/1992-2 AI generated

Supreme Court allows revocation of gift contract due to error in motive under Article 62 of Obligations Act.

Case Number Rev-1696/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal against a final judgment dismissing a suit to annul a gift contract. The lower courts rejected the claim because the donor voluntarily gave property without explicit conditions, despite the prosecutor arguing the gift was motivated by a specific social assistance need that had since ceased. The court ruled that while motives generally do not affect contract validity, a fundamental error regarding the motive can invalidate a gratuitous contract under Article 62 of the Obligations Act. Consequently, the lower judgments were annulled, and the case was remitted for a new trial to determine if the donor was in a fundamental error about the reason for the gift.

Legislator headnote

AI generated

Article 62 of the Obligations Act; Article 395 of the Civil Procedure Act; A fundamental error regarding the motive (animus donandi) constitutes a ground for annulment of a gratuitous contract if it was decisive for the donor's obligation, even if not explicitly stated in the contract.

Keywords

AI generated
gratuitous contract annulment fundamental error of motive animus donandi validity gift contract revocation obligations law error civil procedure appeal donor subjective intent

Cited Legislation

AI generated
Article 62 of the Obligations Act
Article 395, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 166, paragraph 3 of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1696/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J.D. iz S. B., D., koju zastupa Ž.P., odvjetnik u S. B., protiv tuženika Republičkog fonda socijalne zaštite - Zagreb, radi poništenja darovnog ugovora, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 17. prosinca 1991. br. Gž 1358/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3. rujna 1991., br. P 644/91-11, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 1992.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 17. prosinca 1991. godine broj Gž-1358/91-2 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3. rujna 1991. godine broj P-644/91-11 i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3. rujna 1991. godine, broj P-644/91-11 suđeno je:

Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Darovni ugovor sklopljen između tužiteljice J.D. iz S.B. i SIZ socijalne zaštite Općine Slavonski Brod, sada Republički fond socijalne zaštite Zagreb dana 24. travnja 1990. god. poništava se.

Tuženi je dužan platiti tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Sl. Požegi od 17. prosinca 1991. godine broj Gž-1358/91-2 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv drugostepene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i preinače nižestepene presude tako da se u cijelosti usvoji tužba i tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tužiteljice tuženik je porekao navode revizije i predložio da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana i da mu se dosudi trošak parničnog postupka a Javni tužitelj Hrvatske se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Nije sporno među strankama da su 24. travnja 1990. godine zaključile darovni ugovor kojim je tužiteljica svoje nekretnine upisane u z.k. ul. br. 6531, k.o. Brod i to porodičnu stambenu zgradu izgrađenu na k.č. br. 5170 od 116 čhv darovala tuženiku.

U postupku je utvrđeno da je na poleđini toga ugovora pravobranitelj Općine Sl. Brod pod brojem M-20/90 od 11. svibnja 1990. godine dao mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora s naznakom da nema nedostataka i da je podoban za zemljišnoknjižnu provedbu i predmetni ugovor proveden u zemljišnim knjigama 25. svibnja 1990. godine pod br. Z-2411/90.

Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica pri punoj svijesti, sposobna za rasuđivanje po svojoj slobodnoj volji darovala spomenute nekretnine tuženoj, a da tužena nije preuzela nikakve obveze a posebno ne obavezu da tužiteljici plaća djelomično ili potpuno troškove smještaja u domu.

Utvrđeno je, također, da se je tužiteljica prije zaključenja ugovora odlučila nastaniti u Domu umirovljenika u Sl. Brodu a da je kao učesnik NOR-a došla do saznanja da će Uprava za invalidskoboračku zaštitu participirati dio troškova za smještaj u dom, pa da je to bio motiv da nekretnine preda SIZ-u socijalne zaštite Sl. Brod.

Uprava za invalidskoboračku zaštitu Općine Sl. Brod svojim rješenjem broj Up/I-561-12/90-33 Ur.br. 15-90-1 od 9. svibnja 1990. god. tužiteljici je priznala pravo na dio troškova smještaja u domu, na teret sredstava osiguranih za materijalnu zaštitu boraca, u budžetu Općine Sl. Brod od 1. svibnja 1990. godine.

Tužiteljica je molbom Upravi za invalidskoboračku zaštitu zatražila da joj se kao borcu NOR-a omogući smještaj u domu umirovljenika na društveni trošak, ali joj je priznato pravo na razliku opskrbnine do pune cijene smještaja, jer njena mirovina nije bila dovoljna za podmirenje ovih troškova.

U momentu smještaja u dom uprava za invalidskoboračku zaštitu donijela je tri rješenja kojima je participirala s dijelom troškova za smještaj tužiteljice do pune cijene, a promjenom troškova smještaja, ali je zadnjim rješenjem od 28. rujna 1990. god. utvrdila prestanak prava na razliku troškova smještaja, jer je Skupština općine Sl. Brod svojom odlukom od 14. rujna 1990. godine stavila izvan snage odluku o društvenom zbrinjavanju boraca NOR-a te je tužiteljica upućena da pravo na razliku troškova smještaja u domu ostvari u centru za socijalni rad.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja oba nižestepena suda ocjenjuju, da budući da je tuženik preuzeo obvezu tužiteljicu smjestiti u Dom umirovljenika, što je i učinio i da u ugovoru nije navedeno da bi tužena djelomično plaćala smještaj tužiteljice u domu, odnosno da takav uvjet nije naveden u darovnom ugovoru, a niti je predviđeno da bi se u konkretnom slučaju ugovor mogao poništiti, niti je ta činjenica razlog za poništenje, odnosno da namjera stranaka nije bila da zaključe ugovor o doživotnom uzdržavanju, da tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se predmetni ugovor poništi nije osnovan. Tužiteljica, međutim, u reviziji ističe da nižestepeni sudovi nisu vodili računa o pobudi tužiteljice radi koje je ona zaključila ugovor o darovanju i da je tako došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da kada je otpala pobuda za darovanje, bez obzira što ona nije označena kao uvjet u ugovoru, predmetni ugovor o darovanju može se poništiti.

Ovaj revizijski sud drži, da pobuda ili motiv koji predstavlja osobnu subjektivnu kategoriju u pravilu nema doduše značenje za punovažnost i djelovanje ugovora, ali može eventualno poslužiti kao sredstvo interpretacije volje stranaka odnosno u ovom slučaju tužiteljice kao darovateljice, pa budući da je animus donandi bitni elemenat ugovora o darovanju a sastoji se u svijesti darodavca da nije dužan daroprimcu ustupiti u vlasništvo predmet darovane činidbe i namjeri da usprkos tome to učini, i da ako nema te svijesti i namjere neće doći do valjanog zaključenja ugovora o darovanju nižestepeni sudovi su tu odlučnu činjenicu trebali utvrditi.

Dakle, ukoliko je tužiteljica imala namjeru darovati tuženoj svoju nekretninu zbog određenog motiva, a utvrdi se da je bila u bitnoj zabludi, ta bi činjenica bila pravno relevantna u odnosu na valjanost darovanja bez obzira na to što u ugovoru to nije izričito navedeno kao uzrok i svrha, kao uvjet zaključenja ugovora. Naime, to proizlazi iz odredbe čl. 62. Zakona o obveznim odnosima (Sl. list SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89 te NN br. 53/91 i 73/91) kojom je određeno da kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti, pa tako i pobuda zbog koje je tužiteljica darovala predmetnu nekretninu tuženoj, valjalo je ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu da postupak dopuni u smislu navedenog u ovome rješenju, i nakon toga na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno a na temelju rezultata cjelokupnog postupka donese novu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91).

U Zagrebu, 9. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin v.r.