Rev-1738/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1738/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.Č. iz Z., . ., koju zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., odvjetnici u Z., protiv tuženice C.-o. . d.d. Filijala Z., . .. br. ., koju zastupa punomoćnik D.R. dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. veljače 1993. godine posl. br. Gž-820/93, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 1992. godine posl. br. Pn-308/91, u sjednici održanoj dana 14.rujna 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice D.Č. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 1992. godine posl. br. Pn-308/91 suđeno je: "I. Tužena C. O. d.d. iz Z., dužna je tužiteljici D.Č. isplatiti iznos od 3.296.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 277. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 2. 11. 1992.g. do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 118.464 HRD a sve u roku od 15 dana.

II. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 800.000 HRD i zatraženom zakonskom zateznom kamatom na isti iznos tekućom od 2. 11. 1992.g. do isplate tužiteljica se odbija." Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 9. veljače 1993. godine posl. br. Gž-820/93 suđeno je: "I Odbija se žalba tuženog C.-o. . d.d. Filijala Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-308/91 od 02. studenog 1992. godine u dijelu izreke pod I kojim mu je naloženo da tužiteljici D.Č. s osnova naknade štete isplati i pobijani iznos od 2,620.000 HRD sa pripadajućim kamatama.

II Odbija se žalba tužiteljice D.Č. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva u visini iznosa od 750.000 HRD (dio II izreke).

III Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva i za iznos od 50.000 HRD (dio II izreke) i za navedeno se sudi:

Tuženi dužan je tužiteljici isplatiti s osnova naknade štete još i iznos od 50.000 HRD zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao republičkog zakona - dalje ZOO ("Narodne novine" broj 53/1991) tekućim od 02. 11. 1992. godine do isplate, te joj nadoknaditi trošak žalbe u iznosu od 7.500 HRD, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u visini od 750.000 HRD (toč. II. izreke presude suda drugog stupnja) reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati, pobijani dio presude suda drugog stupnja preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i da tužiteljici dosudi parnični trošak prema priloženom troškovniku uključujući i trošak revizijskog postupka u iznosu od 50.000 HRD.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud, temeljem čl. 386. spomenutog zakona, pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li se radi o apsolutno ili relavitno bitnim povredama, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

Dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije se ostvario.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da se pobijana presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica u štetnom događaju koji se dogodio 22. siječnja 1991. godine pretrpjela povrede u vidu potresa mozga, trzajne ozljede vratne kralježnice, natučenje zatiljnog dijela glave i prsnog koša te da je zbog tih povreda trpjela jake fizičke bolove 10 do 12 dana, srednjeg intenziteta 12 do 15 dana i slabe bolove u trajanju od tri mjeseca,

- da je kod tužiteljice kao posljedica povređivanja ostalo smanjenje životne aktivnosti trajno u omjeru koji iznosi 15% a očituje se u jačoj bolnosti i ograničenim pokretima vratne kralježnice, posttraumatskoj encefalopatiji odnosno poskomocionom sindromu mozga,

- da je tužiteljica rođena 1943. godine,

- da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni strah jakog intenziteta i trajanja tri do četiri dana, srednjeg intenziteta osam do deset dana i kasnije strah koji je trajao tri mjeseca.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu štete s osnove pretrpljenih fizičkih boli čini iznos od 1,000.000 HRD (1.000 kuna) s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 1,800.000 HRD (1.800 kuna) i s osnova straha iznos od 450.000 HRD (450 kuna).

Ovo iz razloga što je sud drugog stupnja po ocjeni ovoga suda prilikom utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete vodio računa o svim okolnostima koje utječu na visinu nematerijalne štete a posebno cijeneći brojnost i težinu povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, opseg smanjenja životnih aktivnosti kao i pojavne oblike kroz koje se smanjenje životnih aktivnosti očituje te godine života tužiteljice, jačinu i duljinu pretrpljenog straha pravilnom primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) utvrdio visinu naknade nematerijalne štete u iznosima navedenim u ovoj presudi.

Naime, ovaj je sud u cijelosti suglasan s ocjenom suda drugog stupnja da utvrđeni iznosi nematerijalne štete predstavljaju pravičnu novčanu naknadu pa su neosnovani prigovori revidentice da je naknada nematerijalne štete utvrđena prenisko.

Pritom na navode revizije valja odgovoriti da se visina naknade nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme presuđenja po sudu prvog stupnja pa naknadni utjecaj inflatornih kretanja na dosuđenu naknadu nije pravno odlučan.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa je revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 14. rujna 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.