I Kž-229/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-229/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu – višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 28. veljače 1994. godine br. K-12/93, u sjednici održanoj dana 30. listopada 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. A.K., a u povodu žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče, da je opt. A.K. djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo izazivanja prometne

na kaznu zatvora u trajanju

nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, pa se na temelju tog propisa osuđuje od 3 (tri) godine.

II. Ukida se sigurnosna mjera upravljanja motornim vozilom B kategorije.

III. U ostalom dijelu žalba opt. A.K. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Puli proglasio je krivim opt. A.K. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH, u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 161. st. 2. KZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

Na temelju čl. 63. st. 1. OKZRH, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od tri godine, računajući od dana pravomoćnosti odluke, s time da vrijeme provedeno u zatvoru se ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere.

Na temelju odredbe čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, opt. A.K. dužan je na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 4.357,00 kn, a na ime paušalne svote iznos od 1.000,00 kn, sve u roku od 15 dana.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise svojim dopisom DOKŽ-780/99 od 8. lipnja 1999. godine, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba je djelomično osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, žalitelj nalazi u tome što je prvostupanjski sud na strani 29. obrazloženja presude naveo kako do nezgode najvjerojatnije ne bi došlo da su na službenom vozilu radila plava rotirajuća svjetla, posebno naglašavajući pitanje trokuta, koje jednako tako na istom mjestu u obrazloženju presude navodi sud, tako da o ovim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud nije jasan. Suprotno stajalištu žalitelja sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice, pa i one vezane za nepostojanje trokuta i službeno vozilo sa rotirajućim svjetlima i dao jasne razloge za svoja utvrđenja.

Skretanje pozornosti da se u ovom slučaju nije radilo o obavezi postavljanja jednog sigurnosnog trokuta, već o obavezi postavljanja dva sigurnosna trokuta te što bi bilo da su na policijskom vozilu radila plava rotirajuća svjetla, predstavlja žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je zapravo i osnov cijele žalbe. Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, niti bilo koja postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj, osim što navodi rezultate dokaznog postupka, posebno ističe da je optuženik “istini za volju vozio brzinom većom od dozvoljene” ali da je unatoč pripitom stanju u kojem se nalazio ipak mogao izbjeći nesreću, u slučaju da je svaki “učesnik” postupio propisno. Naime, tvrdi žalitelj, da je nakon nesreće koja je prethodila naletu optuženika bio postavljen trokut i to ne jedan već dva, kako to nalaže Zakona o sigurnosti prometa na

cestama, optuženik bi uspio skrenuti na drugu kolovoznu traku i izbjeći nesreću, posebno ako se ima u vidu da i djelatnici policije koji su obavljali prethodni očevid, nisu postupili u skladu sa propisom koji u takvim okolnostima nalaže upaljena plava rotirajuća svjetla.

Ovakav prigovor žalitelja da je optuženik mogao izbjeći nesreću da su se i drugi “učesnici” pridržavali propisa, što je po mišljenju žalitelja sud propustio utvrditi, prvostupanjski sud nakon brižljive analize svih dokaza nikako nije mogao prihvatiti, jer je u postupku sa potpunom izvjesnošću utvrđeno, da je uzrok naleta na kolonu zaustavljenih vozila, a zatim i u pješake koji su tu stajali, prije svega, u tome što je optuženik na kritičnom mjestu puta u pripitom stanju i pored vidljivo postavljenog prometnog znaka o ograničenju brzine kretanja za sva vozila do 60 km/h, upravljao brzinom od najmanje 100 km/h. Optuženik je bio svjestan da takvom vožnjom može ugroziti javni promet, ali zbog stanja u kojem se nalazio i brzine vožnje koju nije smanjio, nije uspio izbjeći nalet na zaustavljena vozila, koja su, kako to suglasno izjavljuju svi svjedoci, sa uključenim pozicijskim svjetlima i sva četiri upaljena žmigavca, iako bez postavljenog trokuta i rotirajućih svjetala na policijskom vozilu, bila jasno uočljiva. Kada se zatim ima u vidu službeni nalaz i mišljenje prometnog vještaka K.F., iz čijeg nalaza i mišljenja, koji prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti, proizlazi da bi optuženik pri dozvoljenoj brzini od 60 km/h laganim kočenjem i skretanjem ulijevo izbjegao nalet te službeni nalazi i mišljenje toksikološkog i sudsko- medicinskog vještaka kao i podaci utvrđeni u zapisniku o očevidu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, koji prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja da je uzrok ove prometne nesreće ne pridržavanje prometnih propisa u uvjetima ograničenja brzine kretanja od 60 km/h, što je imalo za posljedicu da je sa svojim vozilom frontalno udario u policijsko vozilo i odbacio ga na lijevi rub ceste, a zatim udario u vozilo ... i osobe koje su tu stajale, pri čemu su smrtno stradali D.L. i G.R., dok je S.T. zadobila teške tjelesne ozljede.

Stoga je, kod ovako utvrđenog postupanja optuženika, bilo suvišno izvođenje daljnjih dokaza o ovoj kaznenoj stvari, osobito posebne analize da li bi se nesreća dogodila da su na policijskom vozilu bila upaljena plava rotirajuća svjetla, na koje posebno ukazuje žalitelj, jer su činjenice koje bi se ovim prijedlozima trebale utvrditi već utvrđene ili nisu važne za odlučivanje, kako je to pravilno i opširno obrazložio prvostupanjski sud. Usvajajući prema tome, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda, kako u odnosu na objektivnu stranu inkriminiranog kaznenog djela, tako i u odnosu na oblik krivnje optuženika i s tim u svezi kvalifikacije njegovog kaznenog djela, ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjeničnog stanje, na koje je ispravno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika proglasio krivim zbog umišljajnog oblika krivnje.

Stoga se žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pokazuje neosnovanom.

Međutim, kako je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakona, s obzirom na odredbu čl. 3. KZ, djelo treba pravno označiti prema čl. 272. st. 3. KZ, kao blažem propisu. U tom smislu po službenoj dužnosti preinačena je pravna oznaka djela.

U svezi s izvršenom prekvalifikacijom djela, valjalo je posebice razmotriti i pitanje odluke o kazni. S obzirom, da je ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski

sud, našao da je žalba optuženika zbog odluke o kazni djelomično osnovana to je pobijana presuda preinačena i u odluci o kazni.

Naime, budući da optuženik ranije nikad nije osuđivan, da je u vrijeme nesreće bio veoma mlad sa nepunih 19 godina, te da je od izvršenja ovog kaznenog djela proteklo više od 10 godina, spomenute okolnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda ukazuje, da se i blažom kaznom zatvora u trajanju od tri godine može ostvariti svrha kažnjavanja kako s aspekta generalne tako i s aspekta specijalne prevencije iz čl. 6. i 50. KZ.

Ispitujući izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 63. st. 1. OKZRH, ispitanu u smislu čl. 38. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da protek vremena od izvršenja kaznenog djela (10 godina) i optuženikova prijašnja neosuđivanost opravdavaju ukidanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije.

S obzirom na izloženo, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 30. listopada 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Milan Gudelj, v. r.