I Kž-173/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 173/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i više savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 19. siječnja 1996. K-81/95, u sjednici održanoj 17. ožujka 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi optuženika, po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela te se izriče da su opt. K.M. i L.S., djelom zbog kojeg su tom presudom proglašeni krivim, počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod toč. I. optuženici se na temelju čl. 218. st. 1. KZ osuđuju svaki na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Na temelju čl. 63. Kaznenog zakona opt. L.S. u izrečenu kaznu uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 24. studenog 1995. do 8. prosinca 1995.

III. Žalbe optuženika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. K.M. i L.S. da su na način i uz okolnosti opisane u izreci te presude počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, za koje su osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju je opt. L.S. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. studenog 1995. do 8. prosinca 1995.

Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe.

I Kž 173/1996-3

Opt. K. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači i njega oslobodi optužbe.

Opt. L. se žali "zbog svih žalbenih razloga", iako iz sadržaja njegove žalbe nedvojbeno proizlazi da presudu suda prvog stupnja pobija prvenstveno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ta presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalbe nisu osnovane.

Protivno tvrdnji u žalbi opt. K. nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, koju žalitelj nalazi u navodnom nedostatku razloga o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi, odnosno u nejasnoći i znatnoj proturječnosti tih razloga, napose što se tiče njegova umišljaja na počinjenje kaznenog djela i učešća u primjeni sile prema oštećeniku.

Naime, sud prvog stupnja za sva svoja utvrđenja i zaključke u obrazloženju presude naveo je razloge, bez ikakve, dakle i znatne proturječnosti, a što ti razlozi, prema subjektivnoj ocjeni žalitelja, ne bi bili dovoljni za izvođenje zaključaka o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti ovog optuženika, kao primjerice o njegovom umišljaju ili sudjelovanju u primjeni sile prema oštećeniku, predstavlja u stvari prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja a ne prigovor postojanja navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Sve navedeno, pogotovo važi i za uopćeni prigovor u žalbi opt. L., da se "iz obrazloženja pobijane presude ne vide ni odlučne činjenice na osnovu kojih počiva osuđujuća presuda".

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude utvrdio postojanje drugih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93.

Povreda kaznenog zakona u žalbi opt. L. uopće nije obrazložena, dok se u žalbi opt. K. ova žalbena osnova izričito dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

Međutim, protivno prigovorima u žalbama optuženika niti je povrijeđen kazneni zakon, niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajući propis kaznenog zakona kad je optuženike oglasio krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH.

Naime, uz činjenicu da je tijekom kriminalističke obrade kod opt. K. pronađen sat koji je oštećenik nedvojbeno prepoznao kao svoj, te da je oštećenik zadobio tjelesne ozljede opisane u liječničkoj svjedodžbi priloženoj spisu, ako se pravilno interpretira i ocijeni iskaz oštećenika koji objektivno temeljito tereti optuženike s kojima se u kritično vrijeme nalazio u društvu, nema nikakve sumnje da je inkriminirano djelovanje obojice optuženika, zbog kojeg su pobijanom presudom oglašeni krivim, rezultat njihovog zajedničkog prešutnog sporazuma da kriminalno djeluju na način opisan u izreci pobijane presude. Takav prešutni sporazum nedvojbeno proizlazi iz njihovog cjelokupnog ponašanja te večeri, kada su oštećenika na prijevaran način doveli na usamljeno mjesto uz željeničku prugu, gdje su ga izudarali i oduzeli mu sat. Pri tome za postojanje supočiniteljstva u ovom slučaju nije odlučno koji je od optuženika upotrijebio fizičku silu nad oštećenikom kad iz njihovog sveukupnog ponašanja, poglavito onog koje je neposredno prethodilo samom aktu upotrebe sile, po razboritoj i objektivnoj procjeni nedvojbeno proizlazi zaključak da su kod

I Kž 173/1996-3

obojice optuženika postojali elementi svijesti i volje da zajednički djeluju na način i u cilju navedenom u izreci pobijane presude, čime su manifestirali i vlast nad djelom, odnosno zajednički umišljaj na kriminalno djelovanje, kako je ispravno zaključio sud prvog stupnja.

Stoga nikakva razmatranja o aktualnosti odnosno napuštenosti teorije podjele rada pri sudjelovanju više osoba u počinjenju kaznenog djela, na što se ukazuje u žalbi opt. K., ne dovode u ovom slučaju u sumnju pobijani zaključak suda prvog stupnja da su optuženici zajednički, kao supočinitelji, ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela zbog kojeg su oglašeni krivim.

Međutim, kako je nakon izricanja pobijane presude, donošenjem Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. ("Narodne novine", br. 110 od 21. listopada 1997.) izmijenjen zakon tako što je za kazneno djelo razbojništva sada propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, umjesto kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, kako je bilo propisano u čl. 127. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme izricanja pobijane presude, trebalo je, u skladu s čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, djelo optuženika pravno označiti po čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, kao blažem zakonu, te optuženike po tom zakonu i osuditi, kao pod toč. II. izreke ove presude.

Naime, bez obzira što je u konkretnom slučaju primijenjen blaži zakon, ta okolnost sama po sebi nužno nije dovela do izricanja blaže kazne optuženicima za počinjeno kazneno djelo, jer se u suštini radi o istoj kriminalnoj količini i pogibeljnosti djela, za koja je optuženicima izrečena kazna u visini donje granice kazne propisane za to kazneno djelo.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Potrebica Ante v.r.