Rev-216/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 216/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.K. iz Z., J., koga zastupa V.P., odvjetnik u Z., protiv tuženog Poduzeća "B. " iz Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-4498/93 od 23. lipnja 1993. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-3287/91 od 5. studenog 1992. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-3287/91 od 5. studenog 1992. godine tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom da se ukine odluka Radničkog savjeta tuženika od 7. lipnja 1991. godine, kojom je potvrđena odluka Disciplinske komisije od 14. svibnja 1991. godine o izrečenoj disciplinskoj mjeri - prestanak radnog odnosa.

Drugostupanjskom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-4498/93 od 23. lipnja 1993. godine, odbijanjem žalbe tužitelja, navedena je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske) i to, jedino, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako je revizija u ovoj pravnoj stvari izjavljena samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. To stoga što na tu bitnu povredu, a proizlazi to iz odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijana je odluka zakonito donesena, dakle, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Taj revizijski razlog "postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio" (čl. 356. Zakona o parničnom postupku). U konkretnom slučaju mjerodavna je odredba čl. 8. toč. 21. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, kojim su pravilnikom inače pobliže utvrđene okolnosti i uvjeti koje će se povrede smatrati težima i za koje izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti odnosno prirodom posla što ga obavlja pojedini radnik (sve prema odredbi čl. 58. st. 3. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa). Naime, prema toj odredbi, težu povredu radne obveze predstavlja i "izazivanje ili sudjelovanje u neredu ili tuči u poduzeću", time da su u toku postupka, ne samo onog u poduzeću nego i u sudskom, utvrđene sve za to potrebne i odlučne činjenice. Tako utvrđene činjenice revizijski je sud i inače dužan respektirati, a to stoga što se revizija, prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu revident kada smatra da je odluka nezakonita i sa stanovišta odredbe čl. 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Nadležna su tijela imala u vidu olakotne okolnosti o kojima je i riječ u spomenutoj odredbi, sve one na koje se tužitelj i sam pozivao. S druge strane, sud nije ovlašten, prilikom ocjene zakonitosti odluke kojom je izrečena disciplinska mjera, ublažiti izrečenu mjeru, pa to niti onda kada bi i bilo točno da nadležna disciplinska tijela u toku disciplinskog postupka i prilikom izricanja mjere, nisu imala u vidu ili barem ne u dovoljnoj mjeri cijenila olakotne okolnosti. Bitno je i pravno odlučno to da je za određeno ponašanje, pravilnikom kako je to ovdje i slučaj, omogućeno izricanje konkretne mjere.

Prema tome, istaknuti revizijski razlog nije ostvaren, niti su osnovani navodi izneseni u reviziji, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 30. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.