Revr-812/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 812/07-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz V., kojega zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika E. s.r.o. (d.o.o.) M., R. S., P. V. za proizvodnju, trgovinu i usluge V., kojega zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2333/06 od 16. siječnja 2007., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-15/06 od 27. ožujka 2006., koje je ispravljeno rješenjem istoga suda poslovni broj P-15/06 od 12. travnja 2007., u sjednici održanoj 6. veljače 2008.,

r i j e š i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2333/06 od 16. siječnja 2007. u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-15/06 od 27. ožujka 2006. kojim se taj sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu.

II. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku, te se odluka o parničnom trošku preinačuje i rješava:

Tužitelju se nalaže naknaditi tuženiku ukupni parnični trošak u iznosu od 11.960,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizije.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja kojim se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu, te ujedno naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.960,00 kn.

Protiv tog pravomoćnog drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog č. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. to

novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), predloživši da revizijski sud preinači oba nižestupanjska rješenja i utvrdi nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za rješavanje spora i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Revizija je djelomično osnovana.

U smislu čl. 392. a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijano rješenje u okviru razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8.ZPP, jer je pobijano rješenje po svojoj pravnoj prirodi procesnog karaktera, pa sudska ocjena dokaza i nije izvedena. Naprotiv, osporenu odluku o nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj nižestupanjski sudovi su utemeljili na činjeničnoj osnovi na koju se pozvao tužitelj.

Također, drugostupanjski sud je u obrazloženju svog rješenja ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značenja (čl. 375. u svezi s čl. 399. ZPP), pa nije ostvarena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade za obavljanje poslova voditelja organizacijske jedinice tuženika u V..

Obzirom na nesporne činjenice:

- da su parnične stranke 28. veljače 2002. zaključile ugovor o obavljanju djelatnosti voditelja organizacijske jedinice tuženika osnovane u V.,

- da su tim ugovorom (čl. IX., toč. 4.) ugovorne stranke dogovorile da će se bilo kakvi sporovi koji nastanu temeljem tog ugovora predati na rješavanje sudu u mjestu sjedišta društva, te

- da je tuženik strana pravna osoba čije se sjedište nalazi u S.,

i po nalaženju ovog revizijskog suda ovdje se radi o pravnoj situaciji s međunarodnim obilježjem, u kojoj je za utvrđenje nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj u ovom sporu mjerodavna odredba čl. 49. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZRSZ).

Odredbom čl. 49. ZRSZ propisano je da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a nije riječ o sporu za koji postoji, prema odredbama ovoga zakona ili drugog zakona Republike Hrvatske, isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske (st. 1.), a prema st. 3. istoga članka odredba st. 1. ovog članka ne primjenjuje se kad je riječ o nadležnosti u stvarima iz čl. 61. do 70. ovog zakona.

U ovom sporu tuženik je pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a kako nije riječ o sporu za koji postoji isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske (ne radi se o situaciji iz netom spomenutih zakonskih odredaba), proizlazi da je sporazum stranaka o nadležnosti stranog suda u skladu s citiranom odredbom čl. 49. ZRSZ.

Pravilan je stoga zaključak nižestupanjskih sudova da su stranke valjano ugovorile prorogaciju nadležnosti i da sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan za vođenje ovog spora, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 16. st. 3. ZPP kada je donio rješenje kojim se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom rečenog, neutemeljeno je pozivanje revidenta na odredbe čl. 27., 58. st. 3. i čl. 59. ZPP i sudske odluke donesene u primjeni tih odredaba, jer se ovdje ne radi o situaciji iz tih odredaba, već o situaciji koja je regulirana upravo spomenutim čl. 49. ZRSZ.

Zbog iznesenih razloga, na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, u navedenom je dijelu revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (toč. I. izreke ovog rješenja).

U odnosu na odluku o parničnom trošku revizija tužitelja je osnovana.

Tužitelj, naime, u reviziji prigovara visini dosuđenih troškova tuženiku na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu (1.900,00 kn) i na rješenje suda (1.900,00 kn), navodeći da ti iznosi nisu odmjereni u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama, jer da je s obzirom na vrijednost predmeta spora sudska pristojba trebala iznositi 1.400,00 kn, a ne 1.900,00 kn koliko su odmjerili nižestupanjski sudovi.

Imajući na umu sadržaj iznesenog prigovora, kao i odredbe Tarife sudskih pristojbi, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 - pročišćeni tekst), ovaj sud nalazi da je isti osnovan. Stoga je rečeni prigovor tužitelja valjalo prihvatiti i pobijanu odluku o troškovima preinačiti u granicama osporenog iznosa (ukupno 1.000,00 kn) te odlučiti kao u izreci pod II.

Revidentu nije dosuđen trošak revizije (sastavljanje revizije, materijalni trošak- poštarina) jer u revizijskom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva, već samo u pogledu parničnog troška.

Revidentu nije dosuđen trošak revizije (sastavljanje revizije, materijalni trošak- poštarina) jer u revizijskom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva, već samo u pogledu parničnog troška.

Prema odredbi čl. 35. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se parnični troškovi ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

Stoga okolnost da su nižestupanjska rješenja preinačena samo u pogledu odluke o parničnom trošku nema za obvezu tuženika da tužitelju naknadi zahtijevani trošak revizije (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. ZPP).

U Zagrebu, 6. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.