Croatian Supreme Court partially dismissed appeal, allowing unpaid wages claim but rejecting return-to-work request due to procedural bar.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially dismissed the appeal against a lower court judgment ordering the employer to reinstate the employee. While the court found the claim for unpaid wages valid and supported by the employee's inability to work, it rejected the request to return the employee to their job. The court ruled that the statutory deadline for filing a reinstatement claim had expired, and such disputes fall under administrative proceedings where appeals are not permitted.
Legislator headnote
AI generatedZakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa čl. 83.; Zakon o upravnim sporovima čl. 67., 74. st. 5.: The employer is obligated to execute a final court decision granting a worker's right to work within 15 days; if the employer refuses, the worker must file an administrative lawsuit for protection of rights, not a labor dispute, and appeals in such administrative cases are inadmissible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 414/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.S. iz V., B. L. br. …, protiv tuženika DP S. iz V., J.L. br. …, koga zastupa punomoćnik M.F., odvjetnik iz V., radi vraćanja na rad i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 17. lipnja 1993. br. Gž-699/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 26. studenog 1992. br. P-859/92-10, u sjednici održanoj dana 23. ožujka 1994.,
presudio i riješio je :
Djelomično se odbija revizija kao neosnovana i to u odnosu na dio presude Okružnog suda u Varaždinu od 17. lipnja 1993. br. Gž-699/93-2 i Općinskog suda u Varaždinu od 26. studenog 1992. br. P- 859/92-10, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati s osnova neisplaćene plaće ukupni iznos od 138.831 HRD za period od 29. VIII. 1991. do 30. X. 1992. sa zakonskom zateznom kamatom na glavnični iznos kako je pobliže navedeno u izreci pod II. presude prvog stupnja i dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.200 HRD.
Odbacuje se revizija kao nedopuštena u odnosu na dio izreke istih presuda, kojim je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj kvalifikaciji, radnim sposobnostima, s punim radnim vremenom, osim na radno mjesto na kojem se obavlja teži fizički rad, te rad u dužem neprirodnom položaju kralježnice i to u roku od 8 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je udovoljeno tužbenim zahtjevima pobliže opisanim u izreci ove odluke.
Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presude nižeg stupnja preinače odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije dostavio svoje izjašnjenje.
Revizija je djelomično osnovana.
Nesporno je između stranaka, da je tužitelj uspio u radnom sporu protiv tuženika u spisu prvostupanjskog suda br. P-951/91 u kojem su poništene odluke tuženika br. 232/91 od 29. VIII. 1991. i br. 236/91 od 3. IX. 1991. kojima je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, kao i da tužitelj nije uspio u izvršnom postupku budući da nije imao izvršni naslov -vraćanje na radno mjesto kod tuženika.
Nadalje nije sporno, da tužitelj ne radi kod tuženika od 29. VIII. 1991. te da je izgubio na zaradi utužene iznose, kao i da je tuženik odbio tužitelja sa zahtjevom za uspostavu radnog odnosa.
Sudovi nižeg stupnja udovoljili su zahtjevima tužitelja za vraćanje na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj smanjenoj radnoj sposobnosti prema rješenju Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Varaždinu od 26. VIII. 1991. godine br. RZ- 7630 s obzirom da su poništene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika, te za naknadu izgubljene plaće.
Sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili prigovor tuženika, kojeg on ponavlja u reviziji, da tužiteljev zahtjev za vraćanje na radno mjesto nije podnesen u prekluzivnom roku propisanom u čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" br. 34/91). Naime, sudovi nižeg stupnja pravilno su ocijenili, da se navedeni prekluzivni rok za podnošenje tužbe odnosi na sudsku zaštitu kada tužitelj pred nadležnim sudom traži zaštitu svojih prava, a to je pravo na rad koje mu je uskraćeno odlukom o prestanku radnog odnosa. Nije stoga tužitelj bio dužan, kako se to navodi u reviziji, da uz zahtjev za poništenje nezakonitih odluka tuženika postavi i zahtjev za vraćanje na radno mjesto. Naprotiv, tuženik je bio dužan prema odredbi čl. 83. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa da izvrši pravomoćnu odluku suda donesenu u postupku za zaštitu prava radnika. Navedena odredba glasi: "Poslovodni organ ili ovlašteni radnik u organizaciji odnosno poslodavac dužan je pravomoćnu odluku suda donesenu u postupku za zaštitu prava radnika izvršiti u roku od 15 dana od dana dostave, ako u sudskoj odluci nije određen drugi rok."
Dakle, ne samo da tuženik nije pozvao tužitelja na rad kao obavezu iz pravomoćne sudske odluke već je na njegov zahtjev odbio da ga primi na rad, dakle postupao je nezakonito, a zbog čega je tužitelj morao podnijeti zahtjev sudu za njegovo vraćanje na odgovarajuće radno mjesto kod tuženika. Stoga se po ocjeni ovog revizijskog suda radi o sporu iz odredbe čl. 67. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 53/91, izmjene u br. 9/92). Za primjenu odredbe iz navedenog članka potrebno je da je povrijeđeno jednog od Ustavom zajamčenih prava (pravo na rad), da je takovo pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzeću i drugim pravnim osobama (nadležna osoba ili tijelo tuženika koje je trebalo tužitelju omogućiti pravo na rad prema odredbi čl. 83. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa) i da nije osigurana druga sudska zaštita (druga sudska zaštita nije osigurana jer ne postoji konačna odluka tuženika u smislu odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koja je preduvjet za pokretanje spora iz radnog odnosa).
Dakle, radi se o zahtjevu za zaštitu zbog nezakonite radnje (spor iz čl. 67. Zakona o upravnim sporovima), a prema odredbi čl. 74. st. 5. Zakona o upravnim sporovima revizija nije dopuštena u takvom sporu.
Stoga je u odnosu na dio nižestupanjskih presuda u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za vraćanje na rad valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu.
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene plaće utvrđeno je da je taj zahtjev osnovan, jer tužitelj kroz sporno razdoblje nije radio i ostvario plaću čija visina nije sporna, pa je reviziju u odnosu na taj dio nižestupanjskih presuda valjalo odbiti kao neosnovanu.
Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, objavljen u "Narodnim novinama" br. 53/91 i 91/92) valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (čl. 392. i 393. Zakona o parničnom postupku).
U Zagrebu, 23. ožujka 1994.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.