Rev-529/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 529/1999-2

Broj: Gzz 13/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz Š., koju zastupa punomoćnica K. K., odvjetnica u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske a ovog zamjenjuje Državni pravobranitelj Županije šibensko-kninske, radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženice i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 23. studenog 1998. godine br. DOG-405/98 izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 12. listopada 1998. godine br. Gž-366/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 21. travnja 1998. godine br. P-1743/97, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1999. godine,

presudio i riješio je:

I. Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

II. Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuju se presude Županijskog suda u Šibeniku od 12. listopada 1998. godine br. Gž-366/98 i Općinskog suda u Šibeniku od 21. travnja 1998. godine br. P- 1743/97 te sudi:

Tužiteljica T.Š. iz Š. odbija se s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništave odredbe Ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između stranaka dana 28. listopada 19996.g., broj: 01084, u dijelu točke 1. članka 3. kojim je utvrđena cijena stana u iznosu od 84.159,37 kn, jer je ista 68.156,12, pa je slijedom toga ništava odredba ugovora u toč. 3. i 4., jer je iznos prvog obroka 2.044,68 kn, a mjesečnog obroka otplate 225,67 kn, do revalorizacije, pa se ovlašćuje tužiteljica da umjesto dosadašnjeg iznosa mjesečnog obroka od dana pravomoćnosti ove presude uplaćuje tuženiku iznos od 241,29 kn, kao i da zatraži izmjenu uknjižbe založnog prava (hipoteke) u C listu sukladno navedenim iznosima.

2. Dužan je tuženik vratiti tužiteljici na ime dosad uplaćene obročne otplate iznos više primljenog od 1.327,900 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 480,10 kn teče od 13. studenog 1996.g., do konačne isplate, a na iznos od 52,99 kn mjesečno počev od 1. prosinca 1996.g. do pravomoćnosti ove presude, sve u roku od 15 i pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev pobliže naveden u izreci ove presude.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati i obje presude nižestupanjskih sudova preinače i tužbeni zahtjev odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je protiv presuda nižestupanjskih sudova podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti od 23. studenog 1998. godine br. DOG-405/98 zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se uvaži zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinače obje presude na način da se tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije o istoj izjasnio.

Stranke nisu odgovorile na podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN, br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP).

Tužiteljica je u tužbi od 28. VII. 1997. godine naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 300,00 kn.

Za dopuštenost revizije potrebno je da vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 3.000,00 kn. Kako i tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu (traži se isplata iznosa od 1.327,90 kn) ne prelazi gore navedenu svotu to je reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. ZPP.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, a koje je prihvatio i drugostupanjski sud proizlazi slijedeće:

- da su stranke dana 28. listopada 1996. godine sklopile ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i koji stan se nalazi u Š., T. …, … kat, površine 61,63 m5,

- da je cijena stana, iznos učešća kao prvog obroka i pojedinačnih mjesečnih obroka utvrđena primjenom odredbe čl. 20a. i čl. 8. st. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN, br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96 - u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), a prema kojima se "višak" u površini stana otkupljuje prema cijeni koja odgovara građevinskoj vrijednosti talonskog objekta uvećanoj za vrijednost koja proizlazi iz položajne pogodnosti stana,

- da je na gore opisan način utvrđena cijena stana u iznosu od 84.159,37 kn, iznos učešća s 2.524,79 kn, a mjesečni obrok otplate s 278,66 kn, jer je površina stana bez popusta utvrđena za 5,13 m5, budući prelazi površinu tzv. odgovarajućeg stana.

Kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-697/95 od 29. siječnja 1997. godine (NN, br. 11/97) pored ostalih ukinute i odredbe čl. 20a. i čl. 8. st. 4. Zakona o prodaji i izračunu cijene stana za višak u površini soba iz razloga što su te odredbe ocijenjene kao nesuglasne ustavnom načelu o jednakosti (čl. 14. Ustava Republike Hrvatske) to tužiteljica u ovom postupku traži a upravo temeljem citirane odluke Ustavnog suda djelomično utvrđenje ništavim zaključenog kupoprodajnog ugovora i to u pogledu utvrđene cijene stana, te utvrđenje cijene stana bez primjene ukinutih odredbi Zakona o prodaji, tako da nova izračunata cijena sada iznosi 68.156,12 kn, iznos učešća 2.044,68 kn, a mjesečni obrok prije revalorizacije 225,99 kn, kao i isplatu preplaćenog iznosa prema novom obračunu.

Sudovi nižeg stupnja prihvaćaju tužbeni zahtjev s obrazloženjem, da su ukinute odredbe Zakona o prodaji bile od početka svog važenja u nesuglasju s Ustavom Republike Hrvatske, a nisu to postale tek po objavi odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama" (o tome da se na taj način izjasnio i Ustavni sud u svojoj odluci kao i u rješenju br. U-VIII-1057/97 od 22. prosinca 1997. godine - NN, br. 54/97).

Iako ugovor o kupnji stan nije pojedinačni akt iz čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (NN, br. 13/91 - u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi se o ugovoru građanskog prava na kojeg se uz odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo trebaju primjenjivati odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 - u daljnjem tekstu: ZOO).

Stoga, a iz gore navedenih razloga nižestupanjski sudovi su ocijenili da su sporni dijelovi ugovora o prodaji u pogledu cijene ništavi u smislu čl. 103. st. 1. i čl. 105. st. 1. ZOO, da tužiteljica ima pravo zahtijevati izmjenu uglavka o cijeni u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova koje su stupile na snagu umjesto odredbi koje su nesuglasne Ustavom ukinute, jer te odredbe (u smislu čl. 57. st. 2. ZOO) obvezuju stranke bez obzira na to što nisu sastavni dio ugovora.

Osnovanost zahtjeva za povrat više plaćenih iznosa na ime učešća i do sada isplaćenih obroka niži sudovi nalaze u odredbi čl. 210. st. 4. ZOO u vezi s čl. 463. ZOO budući se radi o propisanoj cijeni.

Osnovano se navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da pravni učinci odluke Ustavnog suda nastaju tek njihovim objavljivanjem, a što proizlazi iz obrazloženja ove odluke u čijoj točki 5. se navodi da se odluka temelji na odredbi čl. 126. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te odredbi čl. 21. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske a njezina objava na odredbi čl. 20. st. 1. Ustavnog zakona.

Odredbom čl. 21. st. 2. Ustavnog zakona je propisano, da ukinuti zakon odnosno ukinute zakonske odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.

Prema tome ukidanje zakona ili pojedinih zakonskih odredbi u konkretnom slučaju nema retroaktivno djelovanje već djeluje samo za ubuduće, jer u navedenoj odluci Ustavnog suda nije određen neki drugi rok o prestanku važenja ukinutih odredbi.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ugovor o prodaji nije pojedinačni akt prema odredbi čl. 23. istog Ustavnog zakona prema kojem svatko kome je povrijeđeno pravo pravomoćnim pojedinačnim aktom donijetim na osnovi ukinutog zakona ili drugog ukinutog ili poništenog propisa ima pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka te se u st. 3. istog članka propisuju rokovi i način podnošenja prijedloga za izmjenu pojedinačnog akta, kao i u st. 5. istog članka ovlaštenja Ustavnog suda u pogledu posljedica neustavnog pojedinačnog akta.

Pravilan je zaključak da u konkretnom slučaju se radi o ugovoru građanskog prava, koji je nastao prije donošenja odluke Ustavnog suda, a koja nema retroaktivno djelovanje, pa stoga po shvaćanju ovog suda pravni odnosi nastali između stranaka na temelju važećih zakonskih propisa su pravno valjani i nemaju za posljedicu ništavost pojedinih odredbi ugovora u smislu čl. 103. i 105. ZOO.

Naime, visina cijene stana koja se u ovom slučaju određuje u smislu čl. 463. ZOO kao propisana cijena po shvaćanju ovog suda ima se dakle utvrđivati prema važećim propisima u času zaključenja ugovora o prodaji, a to su upravo spomenute ukinute ranije odredbe Zakona o prodaji stanova.

Sama odredba čl. 27. st. 2. ZOO s obzirom da se radi o obveznom sklapanju ugovora i obveznom sadržaju ugovora u pogledu utvrđivanja cijene ne daje ovlaštenje u tom pravcu da bi sadržaj ugovora kojeg čine određeni propisi bio podložan svim kasnijim izmjenama tih propisa koji bi uslijedili nakon zaključenja ugovora.

Ovo stoga što je po stajalištu ovog suda isključivo mjerodavan propis važeći u času sklapanja ugovora izuzev ako bi kasnijim propisima bilo što drugačije određeno.

Kako u ovom slučaju izmijenjenim odredbama Zakona o prodaji stanova u pogledu utvrđivanja cijene tzv. vojnih stanova nije određeno da će se izmijenjeni propisi o utvrđivanju cijene stana primjenjivati i na slučajeve ranije zaključenih ugovora o prodaji stana, to su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Valjalo je stoga nižestupanjske presude preinačiti i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom primjenom odredaba čl. 408. u vezi s čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 29. lipnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.