Revr-135/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-135/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. U., dipl. pravnik, sindikata Hrvatske, Povjereništvo Zadarske županije, protiv tuženika S. d.d. Z., zastupan po generalnom punomoćniku S. D., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 27. studenog 2002. godine broj Gž-1155/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 19. srpnja 2001. godine broj P-1439/00, u sjednici održanoj 28. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi kao nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu od 29. travnja 1998. godine i naloži tuženiku da vrati tužitelja na poslove referenta operative uz naknadu troška postupka. Istovremeno je rješenjem odbijen kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere da se naloži tuženiku u roku od 3 dana vratiti tužitelja na prijašnje radno mjesto ili na odgovarajuće druge poslove do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška postupka i oslobođen tužitelj plateža sudskih pristojbi.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere dok je uvažena žalba tuženika te djelomično preinačeno rješenje suda prvog stupnja pod toč. 2. izreke na način da se tužitelj obvezuje tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.900,00 kn.

Protiv pravomoćne presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP (pogrešno 354. st. 3. ZPP) učinjene u postupku pred sudom drugog stupnja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud preinači presudu i rješenje suda drugog stupnja na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, odbije zahtjev tuženika za platež parničnog troška odnosno da tužitelja oslobodi plateža parničnog troška.

Tuženik nije odgovorio, a niti se državni odvjetnik izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Drugostupanjski sud odgovorio je na žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. st. 1. ZPP, a u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa ispravama koje prileže spisu te ostalim dokazima pa ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Odlučujući o zahtjevu da se utvrdi kako je otkaz ugovora o radu od 29. travnja 1998. godine nedopušten i nezakonit uz istovremenu obvezu tuženika da tužitelja vrati na poslove referenta operative nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Sudovi su utvrdili da je redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju, odlukom direktora tuženika od 29. travnja 1998. godine, valjan i zakonit jer je tuženik imao opravdani razlog za redoviti otkaz obzirom na slabu gospodarsku situaciju tuženika te da kod donošenja odluke nisu počinjeni propusti koji bi pobijanu odluku činili ništavom u smislu odredbe čl. 145. toč. 11. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,82/01 – dalje ZR).

Tešku gospodarsku situaciju kod tuženika ne osporava ni tužitelj koji priznaje da je žiroračun tuženika blokiran, da se plaća zaposlenim radnicima isplaćuje neredovito, uglavnom rasprodajom imovine tuženika pa revizijski navodi ne dovode u sumnju da je tuženik imao opravdane razloge za poslovno uvjetovani otkaz tuženiku. Navodi da je loša gospodarska situacija umjetno stvorena, da nije pravi razlog za otkaz, nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu u kome je utvrđeno da je teška gospodarska situacija u kojoj se našao tuženik dovela do potrebe za organizacionim promjenama i smanjivanjem broja radnika čime su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 106. st. 1. ZR za davanje poslovno uvjetovanog otkaza pojedinim radnicima pa tako i tužitelju. Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da se tuženik sukladno odredbi čl. 148. st. 3. ZR u svezi odredbe čl. 145. prije donošenja odluke o otkazu tužitelju savjetovao sa sindikalnim povjerenikom tuženika kojem je pravovremeno priopćio podatke o namjeravanom otkazu. Sindikalni povjerenik se protivio otkazu i dao svoje primjedbe o namjeravanim otkazima pa se ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je poslodavac propustio savjetovati se sa sindikalnim povjerenikom. Sam revident u reviziji ističe da kroz duže vremensko razdoblje nije postojala potreba za obavljanjem posla radnog mjesta referenta operative na kojem radnom mjestu je on radio do otkaza pa da i sam ne osporava da za takvim radnim mjestom nije bilo potrebe i on više godina poslove tog radnog mjesta i nije obavljao kako to i sam priznaje te je upravo to konkretan razlog za otkaz tužitelju, jer je poslodavac imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz. Stoga su suprotno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 112. ZR kada su utvrdili da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

Revident cijeni da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 119. ZR jer je po njegovoj ocjeni tuženik trebao sačiniti Program zbrinjavanja viška zaposlenika još 1996. godine kada je imao više od 20 zaposlenika i kada je također bio u gospodarskim teškoćama i namjeravao otkazati dijelu zaposlenika. Kako je međutim tužitelju otkazan ugovor o radu 29. travnja 1998. godine kada je poslodavac zapošljavao 16 zaposlenika, a tužitelj nije dokazao da bi u roku od 6 mjeseci prije tog datuma poslodavac zapošljavao više od 20 zaposlenika, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 119. st. 1. ZR kada su utvrdili da tuženik nije bio dužan izraditi Program zbrinjavanja viška zaposlenika jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe glede broja zaposlenika (20) zaposlenih kod poslodavca koji obvezuju istog da izradi Program zbrinjavanja viška zaposlenika.

Odluka o trošku suda drugog stupnja je sukladna odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 166. st. 2. ZPP pa revident neosnovano prigovara i odluci o trošku postupka drugostupanjske odluke.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa kako ne postoje ni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. svibnja 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.