Rev-2951/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2951/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Jakoba Miletića i Vjere Delić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja T.K., pok. P., iz K., koga zastupa Ž.M., odvjetnik u S., protiv tuženika K.T., pok. T., iz A., koga zastupa punomoćnik R.Z. iz S., a ovoga M.J., odvjetnik u Š., radi utvrđenja i predaje tabularne isprave rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 23. kolovoza 1991. br. Gž 2965/91, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Supetru od 27. veljače 1991. br. P-273/90, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 1995.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana preda tužitelju ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva nekretnina označenih kao čestica zem. 1296/1 i 1296/2 K.O. S., uz istovremenu obvezu tužitelju da tuženiku isplati dinarsku protuvrijednost od 3.000 USA $, prema tečaju dolara na dan 15. rujna 1990. godine, a ako tuženik u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda da se ovlašćuje tužitelj na temelju ove presude ishoditi uknjižbu prava vlasništva navedenih čestica na svoje ime, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, dok je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik čestica zem. 1296/1 i 1296/2 K.O. S.

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 3.000 USA $.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocjenio da nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, dalje ZPP), na koju, temeljem odredbe čl. 386. istoga zakona pazi po službenoj dužnosti.

Također ne postoji niti bitna povreda odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju sadržajem navoda ukazuje revident tvrdeći da izreka presude proturječi razlozima. Izreka presude, u kojoj se strankama nalaže izvršenje ugovornih obveza u skladu je sa utvrđenjem sudova i razlozima u presudi da je tužitelj svoju obvezu isplate cijene voljan izvršiti a nije ju izvršio jer je tuženik to odbio, te da tuženik odbija izvršiti i svoju ugovornu obvezu.

Na ostale procesne povrede zbog kojih se revizija inače može izjaviti revizijski sud je dužan paziti jedino kada revident na takve povrede izričito i konkretno ukazuje. Tvrdeći u reviziji da je počinjena i bitna povreda odredbi iz čl. 354. st. 1. ZPP, on to ne čini. Naime, u smislu te odredbe bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP. Revident uopće ne navodi koju to odredbu ZPP sud nije primijenio odnosno pogrešno ju je primijenio, a niti se to vidi iz sadržaja navoda u reviziji.

Slijedom iznesenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi su utvrdili da su stranke, tuženik zastupan po punomoćniku R.Z. iz S., 4. listopada 1989. godine sklopile pismeni ugovor o diobi zajednice nekretnina, prema kojem su sporne nekretnine - čestice zem. 1296/1 i 1296/2 zvane P.K.O. S. pripale tuženiku. Neposredno nakon zaključenja ugovora o diobi, stranke su sklopile i aneks ugovora u pismenoj formi kojim se tuženik uz ostalo obvezao prodati tužitelju navedene nekretnine zvane P. za iznos od 3.000 USA $, a tužitelj se obvezao kupoprodajnu cijenu isplatiti najkasnije do 16. rujna 1990. godine.

Odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, dalje ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Odredbom čl. 454. st. 1. istoga Zakona propisano je da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu. Iz navedene odredbe slijedi da su bitni sastojci ugovora o kupoprodaji, pa tako i ugovora o kupoprodaji nekretnina predmet kupoprodaje i kupovna cijena.

Nadalje, odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine", br. 52/71, 52/73) propisano je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo korištenja ili pravo vlasništva na zemljište ili zgradu mora biti pismen a u smislu odredbe čl. 72. st. 1. ZOO da u slučaju kada je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu ugovor je sklopljen kada ispravu potpišu sve osobe koje se njome obvezuju.

Slijedom iznesenog, pravilno su sudovi zaključili da su stranke, tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavalac, zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji sporni nekretnina.

Nadalje, sudovi su utvrdili da je tužitelj dana 1. 8. 1990. godine ponudio punomoćniku tužitelja R.Z. isplatu ugovorene cijene od 3.000 USA $, što je ovaj odbio s obrazloženjem da ga je tuženik u srpnju 1990. godine pismom obavijestio da je odustao od kupoprodajnog ugovora.

Odredbom čl. 17. ZOO propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje te da se obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika ili na temelju zakona. U konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od pretpostavki za prestanak obveze budući da tužitelj kao kupac zahtijeva ispunjenje ugovora. Na to ga ovlašćuje odredba čl. 124. ZOO kojom je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako nije što drugo određeno zahtijevati ispunjenje obveze.

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo udovoljivši tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio izvršenje ugovora.

Stranke su zaključile valjani ugovor o kupoprodaji nekretnina, čija je svrha za tužitelja stjecanje prava vlasništva na kupljenim nekretninama.

Odredbom čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, dalje ZOVO) propisano je da se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način.

Kako predmetni ugovor ne ispunjava pretpostavke koje mora sadržavati valjana tabularna isprava temeljem koje se vrši upis u zemljišne knjige (potpuni podaci o nekretnini koje predmet prodaje, o osobama i ovjeren potpis prodavaoca), tužitelj osnovano traži izdavanje takve isprave koja će mu omogućiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

Kako je već rečeno, budući da se pravo vlasništva na nekretnini stječe tek upisom u zemljišne knjige, tužitelj temeljem samog ugovora o kupoprodaji nije stekao pravo vlasništva pa je njegov tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je on vlasnik kupljenih nekretnina valjalo odbiti kao neosnovan. Neosnovan je prigovor tuženika u reviziji da prodavaoc nije izrazio svoju volju niti prodao spornu nekretninu tužitelju jer je ugovor potpisao punomoćnik.

Naime, odredbom čl. 84. st. 1. ZOO propisano je da se ugovor kao i drugi pravni posao može se poduzeti i preko zastupnika. Prema odredbi st. 2. iste odredbe ovlaštenje za zastupanje uz ostalo temelji se i na izjavi volje zastupanog kao i u ovom slučaju, a prema odredbi čl. 85. st. 1. ZOO ugovor što ga sklopi u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje zastupanog i drugu ugovornu stranu. Tuženik tijekom postupka i u reviziji ne tvrdi da je punomoćnik postupao izvan granica ovlaštenja danih u punomoći. Neodlučen je prigovor da je priznanicu (kojom punomoćnik priznaje da je tužitelj 1. 8. 1990. htio platiti ugovorenu cijenu) punomoćnik potpisao na inzistiranje tužitelja, uzevši u obzir da su sudovi utvrdili da je tužitelj, doista kako stoji u priznanici, punomoćniku tuženika nudio isplatu ugovorene cijene.

Prigovor tuženika koji se odnosi na ugovor o diobi nekretnina koji se u spisu pojavljuje u originalu i fotokopiji sa dva različita datuma, istog sadržaja, je također neodlučan. Naime sudovi su utvrdili da je među strankama zaključen pismeni ugovor upravo takvog sadržaja, što tuženik niti ne poriče i da je odmah potom zaključen i aneks toga ugovora. Tuženik pak ne tvrdi da su prilikom dokazivanja ovih činjenica počinjene neke bitne povrede odredbi parničnog postupka.

Čak i da su osnovani, prigovori prekomjernog oštećenja i prigovor da je predmetni ugovor zelenaški, ne mogu se više isticati. Naime, ti se prigovori temelje na određenim, drugačijim činjeničnim osnovama u odnosu na onu koja je tijekom postupka utvrđena i u ovoj fazi postupka zadiru u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u koje, s obzirom na odredbu čl. 385. st. 3. ZPP i ograničenje iznošenja novota (čl. 387. ZPP) ovaj sud nije ovlašten ulaziti.

Slijedom iznesenog nije ostvaren niti jedan od revizijski razloga pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 14. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/