Kzz-6/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 6/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Marijana Hranjskog, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D. D. zbog kaz. djela iz čl. 224. st. 1. KZ, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske podignutom protiv rješenja Općinskog suda u Valpovu od 12. studenoga 1998. br. K-39/93 i Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 1998. br. Kž-400/98, u sjednici održanoj 13. svibnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Rješenjem Općinskog suda u Valpovu od 12. studenoga 1998. br. K-39/93 obustavljen je kazneni postupak protiv okr. D.D. za kaz. djelo prevare iz čl. 224. st. 1. Kaznenog zakona, jer je nastupila apsolutna zastara gonjenja, a rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 1998. br. Kž-400/98 odbačena je žalba ošt. Z.P. kao nedopuštena.

Protiv tih rješenja podigao je državni odvjetnik Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Kaznenog zakona i predložio da se ta povreda utvrdi.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U zahtjevu se navodi kako je rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenika, kojemu je optužnim aktom stavljeno na teret kazneno djelo iz čl. 142. st. 1. KZRH, a zbog primjene blažeg zakona radilo bi se sada o kaznenom djelu iz čl. 224. st. 1. KZ, zbog kojega je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona na temelju čl. 19. st. 1. i čl. 20. st. 6. KZ, dok se, prema stanovištu državnog odvjetnika Republike Hrvatske, "u odnosu na zastaru kaznenog progona ne može primijeniti institut blažeg zakona".

U zahtjevu se još tvrdi da institut zastare kaznenog progona predstavlja prvenstveno mogućnost i pravo države na poduzimanje postupovnih radnji radi kažnjavanja počinitelja kaznenog djela u određenom roku, a "Počinitelj ima pravo na zastaru tek kad ona nastupi, dakle kada prođu zastarni rokovi", koje da treba računati po "starom zakonu" (onom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela), a po kojem zastara nije nastupila.

Izloženo stanovište je pogrešno.

Naime, ne može biti dvojbe da se prema okrivljeniku obvezno mora primijeniti blaži zakon u smislu čl. 3. st. 2. KZ (jednako tako i po čl. 3. st. 2. OKZRH), a s obzirom na propisanu kaznu za osnovno kazneno djelo prevare blaži je novi Kazneni zakon, jer je za takvo djelo u čl. 224. st. 1. tog zakona propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine.

Kako je prema optužbi inkriminirano djelo počinjeno 10. svibnja 1991. godine, to onda jest nastupila apsolutna zastara u odnosu na kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ, koji zakon se isključivo može primijeniti prema okrivljeniku, a budući je protekao rok od šest godina, kako je to propisano u odredbi čl. 19. st. 1. al. 5. u svezi sa čl. 20. st. 6. KZ.

Jer, ovdje se ne radi o primjeni blažeg zakona u pogledu "instituta zastare kaznenog progona" (i po čl. 90. st. 1. toč. 5. u svezi sa čl. 91. st. 6. OKZRH nastupa apsolutna zastara kaznenog gonjenja ako protekne rok od šest godina od počinjenja djela za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju više od jedne godine), već o primjeni blažeg zakona u pogledu pravne oznake djela prema izričitoj odredbi čl. 3. st. 2. KZ, pa je onda za kazneno djelo prevare iz čl. 224. st. 1. KZ, zbog propisane kazne, dakako, i kraći zastarni rok, nego za djelo prevare iz čl. 142. st. 1. KZRH, odnosno čl. 137. st. 1. (prečišćenog teksta) KZRH.

Kako je sud dužan da po službenoj dužnosti pazi na institut zastare, to je prvostupanjskim rješenjem pravilno i zakonito obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenika, pa time nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP/97 u njegovu korist, kako se to tvrdi u zahtjevu.

Stoga je trebalo presuditi kao u izreci na temelju čl. 421. ZKP/97.

U Zagrebu, 13. svibnja 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.