Revr-361/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 361/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. d.d. Z., kojega zastupa punomoćnik I. K., dipl. iur., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. godine, br. Gžr 2136/04, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2004. godine, br. Pr 2502/96, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. godine, br. Gžr 2136/04, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2004. godine, br. Pr 2502/96, kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 175.458,45 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te da istom naknadi parnični trošak u iznosu od 34.826,25 kn sve to u roku od 15 dana.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači ili da pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostupanjski sud dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) na odgovor tužiteljici.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a) ZPP-a) ovaj je sud ocijenio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

Revident neosnovano upućuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo iz razloga što pobijane presude sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama pa tuženik neosnovano smatra da se pravilnost presude ne može ispitati.

Prvostupanjski sud utvrdio je, a drugostupanjski sud ocijenio je pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je djelomičnom presudom prvostupanjskog suda od 26. lipnja 1997. godine, br. Pr 2502/96 (list 51-54) koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine, br. Gž 9096/98, utvrđeno da redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici 12. lipnja 1999. godine nije dopušten te tuženiku naloženo da tužiteljicu vrati na rad na poslove novinara suradnika I,

- da je vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke utvrđena visina plaće koju bi tužiteljica ostvarivala da nije bilo nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, na poslovima novinara suradnika I,

- da je visina plaće utvrđena uz primjenu koeficijenta 2,38 dakle prema uporednim radnicima čiji je koeficijent 2,38 kao što je bio i koeficijent radnog mjesta tužiteljice,

- da nije uzeta kao uporedna plaća onih radnika koji su tijekom vremena od kad tužiteljica ne radi zbog otkaza ugovora o radu napredovali,

- da je plaća uporednih radnika koji su radili na radnom mjestu koje je bilo jednako vrednovano kao i radno mjesto tužiteljice iznosila upravo dosuđene iznose prvostupanjskom presudom po mjesecima za vremensko razdoblje navedeno u prvostupanjskoj presudi.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su primjenom čl. 102. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR) ocijenili potraživanje tužiteljice kao novčano potraživanje po osnovu radnog odnosa (potraživanje naknade plaće) a ne kao naknadu štete.

Naime odredbom čl. 102. st. 3. ZR propisano je da se naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra naknadom štete.

Čl. 85. st. 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada ako je prekid rada uslijedio zbog krivnje poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Tuženik je dao tužiteljici pravno nedopušten otkaz pa tužiteljica nije radila zbog nedopuštenog otkaza i zato joj pripada pravo na naknadu one plaće koju bi ostvarila da je radila. Ta naknada plaće predstavlja i po ocjeni ovoga suda onu plaću koju su ostvarivali radnici koji su radili na radnim mjestima novinara suradnika I, dakle na radnom mjestu na kojem je radila tužiteljica prije otkaza.

Zato tuženik neosnovano smatra da bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu plaće koja je navedena u tužiteljičinom ugovoru o radu i u situaciji kad je drugim radnicima u razdoblju za koje tužiteljica traži naknadu plaće, a koji su obavljali poslove iste složenosti kao i tužiteljica – novinara suradnika I, plaća povećana iako nisu napredovali.

Zbog navedenih je razloga neosnovana tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 24. siječnja 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.