Revt-268/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 268/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I- tužitelja T. J. iz P. i II-tužitelja M. D. iz M., koje zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika H. L. K. G. & C. K., K., Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & B. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1279/12-4 od 22. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-714/2007 od 19. svibnja 2011., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija I-tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija II-tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je I-tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu 1.200.000,00 kn, a II-tužitelj iznosa od 450.000,00 kn, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužiteljima je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka od 64.000,00 kn, istodobno je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka od 500,00 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnose zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a koje je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava sve revizijske navode ističući da je revizija II-tužitelja u svakom slučaju nedopuštena, dok je revizija I-tužitelja neosnovana pa u tom smislu predlaže odbaciti odnosno odbiti podnesenu reviziju, uz naknadu troškova nastalih podnošenjem odgovora na tužbu.

Revizija I-tužitelja nije osnovana dok je revizija II-tužitelja nedopuštena.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu isključivo u odnosu na I-tužitelja i samo onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ponavljajući žalbene navode I-tužitelj ističe da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a uz tvrdnju da je izreka presude proturječna razlozima, odnosno da je obrazloženje u potpunom nesuglasju s rezultatima izvedenih dokaza.

U reviziji se također navodi da je donošenjem nižestupanjskih presuda počinjena i bitna povreda i odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 221.a ZPP-a, koju sudovi nisu primijenili na pravilan način.

U tom smislu I-tužitelj tvrdi da iz dostavljenih i izvedenih dokaza, koji su u ovom slučaju dostatni za dokazivanje, nedvojbeno proizlazi tko je vlasnik i tko je posjednik broda, s tim da i istinit i zakonit posjednik broda ima pravo na naknadu štete.

Protivno takvim navodima revidenta, pobijane odluke su jasne i sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega u obrazloženjima nižestupanjskih presuda ne postoje nedostaci koji onemogućavaju njihovo ispitivanje pa donošenjem tih odluka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Osim toga, prvostupanjski sud je u svemu postupio sukladno odredbama članka 8. ZPP-a jer je pravilno ocijenio izvedene dokaze, a okolnost da revident ne prihvaća rezultate takve prosudbe dokaza i primjenu odredbe iz članka 221.a ZPP-a ni u čemu ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju se tvrdi da je nastala pomorskom nezgodom, odnosno u sudaru brodova u vlasništvu tužitelja s brodom tuženika dana 26. kolovoza 2005. i to prilikom manevra isplovljavanja tuženikovog broda iz P.

Nižestupanjski sudovi ističu da je člankom 750. Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04, 76/07 i 146/08 - u daljnjem tekstu: PZ) propisano da za štete zbog sudara brodova odgovara brod za koji se dokaže da je njegovom krivnjom prouzročena šteta s tim da se pod odgovornošću broda razumijeva odgovornost vlasnika broda i brodara, dok je temelj odgovornosti za štete nastale takvim sudarom, dokazana krivnja broda, kao objektivni rezultat manevriranja i bez obzira na subjektivnu krivnju osobe koja je u kritičnom slučaju upravljala brodom.

Pravo vlasništva na brodu stječe se upisom u odgovarajući upisnik brodova s tim da se vlasništvo broda dokazuje izvatkom iz odgovarajućeg upisnika brodova (članak 214. PZ).

U tom smislu, sudovi osnovano navode da su tužitelji tvrdili, ali da tijekom postupka nisu dostavili izvadak iz odgovarajućeg upisnika brodova, a niti su na drugi način dokazali da je I-tužitelj vlasnik oštećenog broda „D.“, a II-tuženik vlasnik oštećenog broda „L.“, s tim da je dokazivanje tih odlučnih okolnosti, nakon tuženikovog prigovora, teretilo upravo tužitelje (članak 219. ZPP-a).

Slijedom navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da tužitelji nisu dokazali svoju aktivnu legitimaciju za naknadu štete u ovom postupku.

Neosnovano se revizijom I-tuženika osporava ovakav zaključak i pravilnost primjene članka 221.a ZPP-a jer su sudovi pravilno ocijenili sve pisane dokaze koje su dostavili tužitelji budući da te isprave (svjedodžbe o sposobnosti broda za plovidbu, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu broda, potvrde o tehničkim podacima i upisni listovi), kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, nisu potpune isprave, niti predstavljaju pravno relevantne dokaze o vlasništvu na brodovima „D.“ i „L.“.

Osim toga, drugostupanjski sud je, pravilnom primjenom odredbe iz članka 352. stavak 1. ZPP-a, opravdano otklonio ispitivati nedopuštene žalbene navode u kojima se u žalbi iznose nove činjenice u kojima se po prvi put ističe da su oštećeni brodovi stečeni od strane tužitelja dosjelošću ili nasljeđivanjem (članak 215. t. 2. PZ).

U tom smislu, I-tužitelj neosnovano osporava ocjenu nižestupanjskih sudova i primjenu pravila o teretu dokazivanja jer se žalbenim navodima u kojima se po prvi put tvrdi da je sporno vlasništvo stečeno dosjelošću ili nasljeđivanjem, zapravo samo potvrđuje pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova o nedokazanoj aktivnoj legitimaciji.

To sve tim više jer se u reviziji navodi da i osoba koja je samo posjednik ima pravo na naknadu štete, što drugim riječima rečeno ne znači ništa drugo nego da je revident prihvatio utvrđenja nižestupanjskih sudova o nedostatku dokaza iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti o njegovom pravu vlasništva oštećenog broda.

Osim toga, budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena uz izričitu tvrdnju da su tužitelji vlasnici oštećenih brodova, a ne posjednici na osnovi nekog obveznopravnog ugovora s vlasnicima brodova, to niti ove revizijske tvrdnje o posjedniku kao posebnom oštećeniku (koje su inače kontradiktorne ostalim navodima revidenta) nisu prihvatljive, a niti u konkretnom slučaju mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari.

Prema tome, materijalno pravo u odnosu na I-tužitelja nije pogrešno primijenjeno, zbog toga je njegovu reviziju, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

Mjerodavno pravo za odluku o dopustivosti II-tužiteljeve revizije u ovoj pravnoj stvari je odredba iz članka 497.a ZPP-a.

Prema toj zakonskoj odredbi revizija iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u ovom trgovačkom sporu u odnosu na II-tužitelja predstavlja utužena tražbina od 450.000,00 kn.

Slijedom toga, revizija II-tužitelja podnesena na temelju odredbe iz članka 382. stavak 1. ZPP-a u ovom slučaju nije dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP-a, reviziju II- tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.