UsIgr-441/2015-8 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 15 UsIgr-441/15-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Maje Ivulić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Općine T., T., zastupanog po zakonskom zastupniku I. K., načelniku Općine, a ovaj po opunomoćeniku M. O., odvjetniku u S., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, Zagreb, Runjaninova 2, zastupanog po opunomoćenici M. P. S., dipl. pravnici i zaposlenici, radi privremene obustave radova na kulturnom dobru, nakon javne i usmene rasprave zaključene 02. veljače 2017. godine u prisutnosti opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, objavljene 10. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, KLASA: UP/II-612-08/15-02/0112, URBROJ: 532-06-01-01/6-15-3 od 07. rujna 2015. godine.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 13. listopada 2015. godine, koja je podnesena protiv rješenja tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, KLASA: UP/II-612-08/15-02/0112, URBROJ: 532-06-01-01/6-15-3 od 07. rujna 2015. godine, tužitelj u bitnom navodi kako u osporenom aktu nije pravilno primijenjen zakon, odnosno da u postupku koji je prethodio osporenom aktu nije postupano prema pravilima postupka, kao i što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer da je na temelju utvrđenih činjenica donesen pogrešan zaključak o činjeničnom stanju.

Tužitelj ističe da aktom tuženika nije ocijenjen niti jedan žalbeni razlog iz njegove žalbe protiv rješenja prvostupanjsko tijela, koji da nisu ni uzeti na razmatranje, pa da osporeno rješenje nije moguće ispitati. Osim toga, izreka tuženikovog rješenja da je kontradiktorna činjeničnom stanjem i izvedenim dokazima pa da je izreka posljedica pogrešne promjene materijalnog prava, a ovo stoga što se u drugostupanjskom postupku nije ispitivala osnovanost žalbenih razloga tužitelja. Nadalje, tužitelj navodi kako je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo da je „demontirana i zatečena stubišna ograda koja je dijelom imala stare kovinske proizvode koji se mogu pretpostaviti izvornoj fasadi zgrade“ iz razloga što da ova ograda nije izvorna, već da je postavljena 80-ih godina prošlog stoljeća, a ovog tijelo da je propustilo utvrditi tu činjenicu budući da nije izvelo sve dokaze.

Također, tužitelj naglašava kako su mjere poduzete na internom stubištu Palače K., odnosno zgrade Općine T. poduzete isključivo u svrhu hitne intervencije zbrinjavanja stubišta koje da je zbog oštećenja i dotrajalosti počelo predstavljati svakodnevnu opasnost za sve korisnike prostora, pa stoga da nije bilo potrebno ni svrsishodno ishoditi glavni projekt uređenja stubišta, a u ovoj zgradi da su smještene prostorije Općine te Posebnog zemljišnoknjižnog odjela u T. O. s. u Š., kao i stanari ove zgrade i stubištem da se svakodnevno koristi veći broj osoba, koje da je predstavljalo opasnost za živote svih koji se njime služe. Upravo zbog toga da je tužitelj bio primoran žurno i privremeno poduzeti mjere kako bi spriječio nesretne slučajeve, no tuženik da nije sagledao niti jedan od žalbenih razloga već da je donio rješenje koje da je nejasno i u kojem da se očituje površnost u rješavanju od strane drugostupanjskog tijela.

Stoga, da činjenično stanje nije utvrđeno, da su počinjene brojne postupovne povrede, a što da je rezultiralo aktom koji nema uporište u stvarnom stanju ni u pozitivno pravnim propisima, pa je tužitelj predložio sudu da donese presudu kojom će se njegova tužba uvažiti i poništiti rješenje tuženika.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom ponovio navode obrazloženja osporenog rješenja, a između ostalog naglasio je kako je u provođenju drugostupanjskog upravnog postupka izrađeno stručno mišljenje u kojem da se navodi da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara jer da prije početka radova nije ishodio propisana prethodna odobrenja nadležnog tijela, dok da je terenskim očevidom obavljenim 19. svibnja 2015. godine utvrđeno kako su nastavljeni radovi na popločenju internog stubišta, da nisu korišteni tradicionalni materijali, da nisu ispoštovane tradicionalne vrijednosti same građevine kao i da su izvedenim radovima narušene vrijednosti predmetne građevine. Tuženik pobija tužbene prigovore tužitelja i ističe kako je u očitovanju Konzervatorskog odjela Šibenik i u citiranom stručnom nalazu i mišljenju odgovoreno na sve žalbene navode tužitelja, a osporeni akt da je donesen na temelju odredbe čl. 73. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Isto tako tuženik naglašava kako je stubišna ograda imala na početku prvog stubišnog kraka jedan stupić izveden iz lijevanog željeza s dekoracijama karakterističnim za historicizam 19. stoljeća i takvi predmeti da su bili vrlo popularni u eksterijeru i interijeru zgrada iz tog stoljeća obično na stubišnim ili balkonskim ogradama, s tim da je predmetna palača imala izvornu balkonsku ogradu na prvom katu prema moru izvedenu iz lijevanog željeza, a takav predmet da je odavao stilski duh vremena kojem da palača i pripada. U svezi tužbenog navoda tužitelja da se radilo o hitnoj intervenciji, tuženik ističe kako poduzete radnje ne opravdavaju postupanje bez ishođenja prethodnog odobrenja od nadležnog konzervatorskog odjela, slijedom čega da je tužitelj obavio radove na kulturnom dobru bez prethodno pribavljenog odobrenja iz čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i bez pribavljenih posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra iz čl. 61.b. istog Zakona, odnosno bez ishođenja potvrde da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima zaštite iz čl. 61. b st. 3. ovog Zakona. Slijedom iznijetog, tuženik je naglasio kako u svemu ostaje kod osporenog akta pa je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

U sporu je održana rasprava 02. veljače 2017. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupila opunomoćenica tuženika, dok nije pristupio uredno pozvan tužitelj pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

Na istoj, opunomoćenica tuženika izjavila je kako u cijelosti ostaje kod već u spis dostavljenog odgovora na tužbu koji da je u spis zaprimljen 30. studenog 2015. godine kao i pri obrazloženju osporenog rješenja tuženika, slijedom čega da tuženik drži kako je njegovo rješenje u cijelosti pravilno i zakonito, a kako nije imala dokaznih prijedloga, predložila je zaključenje rasprave i donošenje presude kojom će se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, osporeno rješenje, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 20. listopada 2016. godine zajedno s prilogom, te spis upravnoga tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je privremena obustava radova koje je bez prethodnog odobrenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Šibeniku izvodio tužitelj i to građevinskih radova na popločenju internog stubišta Palače K., na čest. zgr. 6 K.O. T. u T.

Naime, rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Šibeniku KLASA: UP/I-612-08/15-11/0006, URBROJ: 532-04-02- 14/7od 10. veljače 2015. godine, točkom 1. privremeno se obustavljaju svi radovi koje je bez prethodnog odobrenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Šibeniku izvodio tužitelj i to građevinski radovi na popločenju internog stubišta Palače K., na čest. zgr. 6 K.O. T. u T. jer se na postojećim kamenim stepenicama internog stubišta Palače postavljaju nove podne ploče, pri čemu da je demontirana zatečena stubišna ograda koja je dijelom imala stare kovinske proizvode koji se mogu pretpostaviti izvornoj fazi zgrade, točkom 2. naloženo je tužitelju da o svom trošku skine postavljeno popločenje, odnosno da sve vrati u stanje prije početka radova u roku od 45 dana, a ukoliko to ne izvrši da će se povrat u prijašnje stanje izvršiti po trećoj osobi na trošak izvođača, dok točkom 3. je riješeno da žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja, a u bitnome iz razloga što za predmetne radove nisu zatraženi posebni uvjeti koji se izdaju na temelju čl. 60. u svezi s čl. 6. st. 1. t. 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, niti je izdano prethodno odobrenje nadležnog Konzervatorskog odjela kojeg je potrebno ishoditi na temelju čl. 62. u svezi s čl. 6. st. 1. t. 9. istog Zakona.

Također, rješenjem tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, KLASA: UP/II-612-08/15-02/0112, URBROJ: 532-06-01-01/6-15-3 od 07. rujna 2015. godine, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a u bitnom iz razloga na koje se poziva prvostupanjsko tijelo u svom rješenju.

Nije prijeporno da se predmetna Palača K. nalazi na čest. zgr. 6. K. O. T. u T. i da je ista zaštićena kao kulturno dobro pod rednim brojem 2818 rješenjem Ministarstva kulture RH KLASA: UP/I-612-08/06-06/0184, URBROJ: 532-04-01-1/4-06-2 od 25. svibnja 2006. godine, te je nesporno da je tužitelj obavljao radove koji su opisani pod točkom 1. u izreci prvostupanjskog rješenja, što tužitelj niti ne osporava predmetnom tužbom.

Među strankama je sporno je li tužitelj prije početka radova bio u obvezi zatražiti posebne uvjete koji se izdaju na temelju čl. 60. u svezi s čl. 6. st. 1. t. 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, odnosno je li bio u obvezi ishoditi prethodno odobrenje nadležnog Konzervatorskog odjela kojeg je potrebno na temelju čl. 62. u svezi s čl. 6. st. 1. t. 9. istog Zakona, slijedom čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti. Odredbom članka 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj: 69/99, 151/03, 15703, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13 i 152/14) propisano je da radnje koje bi mogle narušiti cjelovitost i/ili prouzročiti promjene na pokretnom kulturnom dobru ili na nepokretnom kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra koje se prema posebnom propisu ne smatraju građenjem, izuzev onih iz članka 61.b stavka 3. ovoga Zakona koje se poduzimaju na temelju glavnog projekta, mogu se poduzimati uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Nadležno tijelo ovlašteno je prije izdavanja prethodnog odobrenja prema potrebi utvrditi posebne uvjete zaštite kulturnoga dobra. Odredbom članka 73. st. 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj: 69/99, 151/03, 15703, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13 i 152/14) propisano je ako investitor ili izvođač radova poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra za koje je potrebno prethodno odobrenje ili potvrda da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima zaštite iz članka 61.b stavka 3. ovoga Zakona, odnosno poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra protivno prethodnom odobrenju ili glavnom projektu za koji je izdana potvrda da je u skladu s posebnim uvjetima zaštite, nadležno će tijelo privremeno obustaviti rješenjem takvu radnju ili zahvat te prema potrebi naložiti investitoru obvezu povrata u prijašnje stanje uz upozorenje da će se u slučaju da rješenje ne bude u cijelosti izvršeno u roku radnja obaviti na njegov trošak. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

Naime, ovaj sud drži da je tuženik zakonito i pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim se između ostalog privremeno obustavljaju svi radovi koje je bez prethodnog odobrenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Šibeniku izvodio tužitelj i to građevinski radovi na popločenju internog stubišta Palače K., na čest. zgr. 6 K.O. T. u T. jer se na postojećim kamenim stepenicama internog stubišta Palače postavljaju nove podne ploče, pri čemu da je demontirana zatečena stubišna ograda koja je dijelom imala stare kovinske proizvode koji se mogu pretpostaviti izvornoj fazi zgrade.

Prije svega je za istaknuti kako je tijekom upravnog postupka i to drugostupanjsko tijelo, konkretno Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture zatražilo izradu stručnog mišljenja, a koje je u spis i dostavljeno pod KLASOM: UP/II-612-08/15-02/0112, URBROJ: 399/07-15-2 od 25. svibnja 2015. godine. Upravo iz stručnog mišljenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara jer prije početka radova nije ishodio propisana prethodna odobrenja nadležnog tijela, dok je terenskim očevidom obavljenim 19. svibnja 2015. godine utvrđeno kako su nastavljeni radovi na popločenju internog stubišta, da nisu korišteni tradicionalni materijali, da nisu ispoštovane tradicionalne vrijednosti same građevine kao i da su izvedenim radovima narušene vrijednosti predmetne građevine. Osim toga, Konzervatorski odjel u Šibeniku u očitovanju na žalbu izjavljenu od strane tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja između ostalog naveo je kako je stubišna ograda imala na početku prvog stubišnog kraka jedan stupić izveden iz lijevanog željeza s dekoracijama karakterističnim za historicizam 19. stoljeća i takvi predmeti da su bili vrlo popularni u eksterijeru i interijeru zgrada iz tog stoljeća obično na stubišnim ili balkonskim ogradama, s tim da je predmetna palača imala izvornu balkonsku ogradu na prvom katu prema moru izvedenu iz lijevanog željeza, a takav predmet da je odavao stilski duh vremena kojem da palača i pripada, pa da ga nije bilo potrebno uklanjati.

Predmetno stručno mišljenje izrađeno je od strane stručne osobe iz područja zaštite kulturnih dobara pa ga ovaj sud u cijelosti uvažava kao objektivno, nepristrano i izrađeno u skladu sa pravilima struke slijedom čega je isto na potpuno zakonit način i bilo osnova za odlučivanje o žalbi tužitelja izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja, dok je očevidom na licu mjesta također utvrđeno kako u obavljanju radova nisu korišteni tradicionalni materijali, da nisu ispoštovane tradicionalne vrijednosti same građevine kao i da su izvedenim radovima narušene vrijednosti predmetne građevine.

Slijedom iznijetog, ovaj sud drži je tuženik u konkretnoj upravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu radova koje je tužitelj obavljao na čest. zgr. 6. K.O. T. koja je zaštićena kao kulturno dobro, pa je zbog toga i po stajalištu ovog suda nedvojbeno da je tužitelj ove radove obavio na navedenom kulturnom dobru bez da je prethodno pribavio prethodno odobrenje iz naprijed citirane odredbe čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te bez pribavljenih posebnih uvjeta zaštite kulturnog doba iz čl. 61.b istog Zakona, odnosno bez ishođenja potvrde da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima zaštite iz čl. 61. b st. 3. navedenog Zakona, što znači da je opisane radove obavljao protupravno, zbog čega mu je prvostupanjskim rješenjem pravilno i zakonito naloženo obustavljanje radova te vraćanje stanja prije početka radova, nakon čega je tuženik zakonito postupio kada je odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U svezi tužbenih prigovora tužitelja kako tuženik nije dao odgovore na sve njegove žalbene prigovore istaknute u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, pa da se osporeni akt iz tog razloga ne može ni ispitati i da postoji kontradiktornosti između izreke i obrazloženja rješenja tuženika, za istaknuti je kako su isti u cijelosti neosnovani. Ovo stoga, što ovaj sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je tuženik u svom aktu odlučio o svim relevantnim žalbenim prigovorima tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja s tim da je tuženik dao jasne i precizne razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja svog rješenja, utemeljujući isto na stručnom mišljenju, koje je u spis dostavljeno pod KLASOM: UP/II-612-08/15-02/0112, URBROJ: 399/07-15-2 od 25. svibnja 2015. godine, a koje sud cijeni relevantnim i mjerodavnim dokazom, kao i na očitovanju Konzervatorskog odjela u Šibeniku, te su navedeno stručno mišljenje i očitovanje izrađena od stručnih osoba iz područja zaštite kulturnih dobara pa sud ne nalazi nikakav razlog zbog čega ista ne bi bila stručna i vjerodostojna.

Također, ovaj sud ne može utemeljenim cijeniti ni tužbeni prigovor tužitelja kako u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu nije utvrđena činjenica izvornosti predmetne ograde, jer iz priležeće dokumentacije spisa upravnog tijela se zaključuje kako je konkretno stubišna ograda imala na početku prvog stubišnog kraka jedan stupić izveden iz lijevanog željeza s dekoracijama karakterističnim za historicizam 19. stoljeća i takvi predmeti da su bili vrlo popularni u eksterijeru i interijeru zgrada iz tog stoljeća obično na stubišnim ili balkonskim ogradama, s tim da je predmetna palača imala izvornu balkonsku ogradu na prvom katu prema moru izvedenu iz lijevanog željeza, a takav predmet da je odavao stilski duh vremena kojem da palača i pripada, a ovakvo mišljenje navode konzervatori kao nedvojbeno stručne osobe u tom pogledu, slijedom čega sud i ovu činjenicu smatra pravilno utvrđenom u upravnom postupku, odnosno da je pravilno i potpuno utvrđena činjenica izvornosti predmetne ograde.

Zaključno, tužbeni prigovori tužitelja koji se odnose na razloge zbog kojih se odlučio na obavljanje predmetnih radova, a koje da je obavio zbog hitnosti situacije i prijetnje od ugroze za živote osoba koje koriste Palaču K., također su u cijelosti neosnovani, iz razloga što sukladno mjerodavnom materijalnom pravu, konkretno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, radove koje je izvodio tužitelj nije moguće izvoditi bez prethodno pribavljenog odobrenja, odnosno posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra i ishođenja potvrde da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima, sve na način kako to regulira citirani Zakon, pa bilo kakve okolnosti, kao i one na koje se tužitelj poziva ne mogu opravdati tužitelja za ne postupanje na način kako je to propisano mjerodavnim odredbama navedenog Zakona, koje tužitelj neprijeporno nije poštovao kada se odlučio na izvođenje konkretnih radova, slijedom čega je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

U Splitu, 10. veljače 2017. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja M. O., odvjetniku u S., uz zapisnik o objavi

- tuženiku Povjerenstvu za žalbe pri Ministarstvu kulture, Zagreb, Runjaninova 2, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti

- u spis

Rj./

I. Naplatiti sudsku pristojbu sukladno čl. 5. ZOSP-a te u svezi sa Tbr. 30 i 30a u iznosu od 1.000,00 kuna (500,00 kuna tužba i 500,00 kuna presuda)

II. Spis u kalendar 30 dana