Supreme Court allows appeal on wrongful application of labor law regarding non-waivable severance pay minimums.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the plaintiff's appeal against a final judgment dismissing a claim for severance pay. The lower courts incorrectly ruled that the parties' agreement to a fixed severance amount was valid, failing to consider the mandatory minimums under labor law. The court found the lower courts erred by not examining the employee's continuous tenure and average salary, which are required to calculate the statutory minimum severance. Consequently, the lower judgments were annulled, and the case was remanded for a retrial to determine the correct severance amount based on these mandatory legal standards.
Legislator headnote
AI generatedČl. 118. Zakona o radu; Čl. 395. st. 2. ZPP: A clause in a settlement agreement waiving severance pay below the statutory minimum is void as it contravenes a mandatory provision of labor law, and lower courts must examine tenure and salary to determine the correct amount.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1308/1999-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Đ., koga zastupa A. K., dipl.iur., protiv tuženika R. d.d. Đ., koga zastupa J. N., dipl.iur., radi isplate otpremnine, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 9. travnja 1998. godine broj Gž-631/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 9. listopada 1997. godine broj P-289/97, u sjednici održanoj dana 20. rujna 2000. godine,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku od 9. travnja 1998. godine broj Gž-631/92 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. listopada 1997. godine broj P-289/97 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:
"Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku R. Đ., A.S. …, da plati tužitelju S.B. iz Đ., V.K.A.S. …, otpremninu u iznosu od 20.217,23 kune i naknadu za vrijeme bolovanja za 20 dana iz siječnja mjeseca 1995.g., te 6 dana za veljaču 1996.g. i to sa zakonskom zateznom kamatom od 31.07.1996.g. pa do isplate kao i prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i predložio da se nižestupanjske presude ukinu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je osnovana.
U reviziji je navedeno da se revizija izjavljuje i zbog bitne povrede ZPP ali nije obrazloženo u čemu se te povrede konkretno sastoje.
Revizijski sud po službenoj dužnosti ocijenjuje samo da li je u postupku učinjena bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP a ta povreda u ovom postupku nije učinjena.
Kako ni tužitelj nije ukazao na neku određenu bitnu povredu, revizijski razlog bitne povrede ZPP nije se ostvario.
Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu razlike otpremnine nakon otkaza ugovora o radu.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelju kao invalidu rada rješenjem Republičkog fonda MIORH priznato pravo na naknadu plaće,
- da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 31. srpnja 1996. godine (poslovno uvjetovani otkaz) utvrđeno da tužitelju prestaje radni odnos s 31. srpnja 1996. godine,
- da je između stranaka zaključen pismeni sporazum o trajanju otkaznog roka i visini otpremnine u iznosu od 4.000,00 kn koja je tužitelju i isplaćena.
Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj nema pravo na veću otpremninu iznad iznosa od 4.000,00 kn jer da se tužitelj sporazumom s tuženikom odrekao otpremnine iznad iznosa od 4.000,00 kn.
Međutim, takav pravni zaključak sudova nižeg stupnja nije pravilan. Prema odredbi čl. 118. Zakona o radu (ZR) u slučaju otkaza ugovora o radu sklopoljenog na neodređeno vrijeme kojim poslodavac otkazuje ugovor nakon dvije godine neprekidnog rada (osim ako se otkaz daje zbog ponašanja zaposlenika), zaposlenik ima pravo na otpremninu koja se ne može ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
Navedena odredba je prisilni propis i zato se zaposlenik ne može odreći prava na otpremninu koja još nije dospjela u trenutku zaključenja sporazuma.
U konkretnom slučaju proizlazilo bi da je sporazum o visini otpremnine zaključen prije donošenja odluke o otkazu i prije dana prestanka radnog odnosa i zato je takav sporazum suprotan odredbi čl. 118. i ne može dobiti sudsku zaštitu.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu se bavili dužinom neprekidnog radnog staža tužitelja i visinom isplaćene plaće u određenom razdoblju zbog čega je činjenično stanje odlučno za ocjenu visine tužbenog zahtjeva ostalo nepotpuno utvrđeno i zato je revizija prihvaćena temeljem odredbe st. 2. čl. 395. ZPP, nižestupanjske presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje koji će činjenično stanje upotpuniti u izloženom pravcu i nakon toga o tužbenom zahtjevu ponovno odlučiti.
U Zagrebu, 20. rujna 2000. godine
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.