I Kž-15/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-15/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. D., zbog kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. studenog 2002. godine broj UK-10/02, u sjednici održanoj dana 24. travnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. A.D., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašen je krivim opt. A.D. zbog kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a u obavezi je i da nadoknadi trošak kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju mr. L.M., odvjetniku iz O., iz žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno da se ista preinači u smislu žalbenih navoda optuženika.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Iz sadržaja žalbe optuženika proizlazi da on ponavlja svoju obranu danu tijekom postupka sada i u žalbi, tvrdnjom da je samo sa poda podigao novčanicu i stavio na stol, koju njegovu gestu su, očito, djelatnici granične policije pogrešno protumačili, smatrajući stoga da se radi o nesporazumu, pa takovo njegovo ponašanje nije trebalo niti biti kriminalizirano. Osnov žalbenog pobijanja žalitelja je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu žalitelj smatra da je trebalo provjeriti naprijed navedenu obranu optuženika, prije svega saslušanjem novih svjedoka, o tome da li se netko od stranaka, putnika nalazio u prostoriji prije nego što je u nju ušao optuženik, s tim u svezi da li je takav putnik prethodno plaćao što u stranoj valuti, s posebnim naglaskom na broju stranaka koje je tog dana prošlo kroz navedenu prostoriju djelatnika carinske policije.

Opisane žalbene tvrdnje žalitelja su neosnovane, i ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o učinu kaznenog djela davanja mita, niti upućuju na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja izvođenjem novih dokaza u pravcu koji se u žalbi predlaže, a posebno utvrđivanje ukupnog broja putnika koje je tog dana prešlo granični prijelaz Županja, te da li je netko do putnika tog dana vršio kakva plaćanja i u kojoj valuti.

Naime, iz iskaza svjedoka D.Ž. proizlazi da je jasno i nedvojbeno uočio trenutak kada je optuženik novčanicu od 50,00 € izvukao iz svoje odjeće i stavio na stol, s onom kriminalnom svrhom za kojom je optuženik u tom trenutku išao, a koju odlučnu činjenicu u pogledu stavljanja na stol novčanice upotpunjuje, i iskaz svjedoka S.Ž.

Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, posebno u pogledu onih odlučnih činjenica koje predstavljaju zakonsko obilježje kaznenog djela davanja mita, a koje je i potpuno, te pravilno i obrazložio.

Ocijenivši stoga pravilno sve okolnosti koje se u žalbi optuženika posebno ističu prvostupanjski sud ne samo da je pravilno utvrdio postojanje radnje počinjenja kaznenog djela davanja mita, već je u svemu pravilno ovakav činjenični opis ponašanja optuženika pravilno i pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 348. st. 1. KZ.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovano je i žalbeno pobijanje pravilnosti odluke o kazni, pri čemu žalitelj naglašava da je svrha izricanja kazni mogla postići i uvjetnom osudom, kada optuženik do sada nije osuđivan, što prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio.

Međutim, bitno je naglasiti da je sud prvog stupnja određujući vrstu i mjeru kazne pravilno uzeo u obzir sve okolnosti koje inače utječu da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša, ili teža za počinitelja, a posebno okolnosti vezane za njegovu raniju neosuđivanost, dok mu je kao otegotno s pravom uzeta upornost pri učinu djela, posebno vezano za motiv zbog kojeg je on na opisani način postupio.

Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, jer će se samo tako izrečenom kaznom očito ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 24. travnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.