P-2658/2025-10 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2658/25-10

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. lipnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Vanje Peha, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika OŠŽ, odvjetničkog vježbenika, dana 04. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205412629/05, kreditna partija: 7102869331 od 19. rujna 2005. godine sklopljenog između tužitelja OŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju OŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.284,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2005. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. srpnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 21.rujna 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je dana 19. rujna 2005. godine tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7102869331, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je u članku 2. predmetnog Ugovora navedeno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, tzv. ulazna naknada. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je naplaćivanje tzv. ulazne naknade nepošteno i ništetno, jer se radi o tipskom ugovoru, pa se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, a ujedno tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi, odnosno tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi, pa se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a to što tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Nadalje punomoćnik tužitelja je navodeći da je tuženik ugovaranjem sporne ugovorne odredbe postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, naglasio da je tuženik dana 21. rujna 2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.284,45 eura / 9.677,72 kuna. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 19. rujna 2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.284,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se predmetna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom te je naglasio kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, što se ne presumira, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbi članka 57.

Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a niti su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da su tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirali službenici tuženika tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu, naglasio da se naknadom za obradu kredita pokrivaju troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično).

Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 57. Zakona o zaštiti potrošača, jer treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, zatim nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, naglasio da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je navodeći kako nije sporna visina naplaćene tzv. ulazne naknade, ali je sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, jer tuženik nije bio nepošten, s time da je ujedno istaknuo i prigovor zastare potraživanja, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205412629/05, kreditna partija: 7102869331 od 19. rujna 2005. godine (stranica 6-13 spisa), u presliku potvrde tuženika od 28. siječnja 2025. godine (stranica 14 spisa), u presliku zahtjeva za mirno rješenje spora s preslikom povratnice (list 15-16 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 27-51, 54-64, 66-71 i 87-146 spisa), u presliku internih uputa tuženika (stranica 52-53 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 151-152 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 19. rujna 2005. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, korisniku kredita kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, na rok otplate 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena dana 21. rujna 2005. godine u iznosu od 9.677,72 kuna, što čini protuvrijednost od 1.284,45 eura, što je razvidno i iz preslike potvrde tuženika od 28. siječnja 2025. godine (stranica 14 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295.

Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući dio odredbe članka 2 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2.

Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. Iskazu tužitelja (stranica 151-152 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi izgradnje kuće, s time da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, nego su mu ponudili ovaj ugovor o kreditu na koji je pristao, jer su mu „trebali novci za izgradnju kuće“, a niti javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao vezano uz bilo kakvu naknadu, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je logičan i razumljiv kako dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita izgradio kuću, na adresi [adresa], a ranije je ulica u kojoj se kuća nalazi imala naziv [adresa] te je kuća imala broj 15 A, a u toj kući i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, tako i dio iskaza tužitelja da je trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate bio u mirovini, umirovljenik O, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je dakle tužitelj, korisnik kredita predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno je sredstvima ovog kredita izgradio obiteljsku kuću u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, niti je imao svoj obrt ili trgovačko društvo, rezultira time da je tužitelj potrošač, pa kao „slabija“ stranka u ugovornom odnosu uživa pravnu zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća.

Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac.

Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv, ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratoran tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 19. rujna 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.284,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2005. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 750,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 11. travnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 13. svibnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. svibnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. lipnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.). Nadalje treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 04. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 21. rujna 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 04. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 04. srpnja 2025. godine