I Kž-235/2015-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 235/15-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. R. M., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 2015. broj K-8/13, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2015. u prisutnosti opt. R. M. te njegova branitelja, odvjetnika A. K.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te opt. R. M. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku u ponovljenom postupku, opt. R. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11 pa je temeljem te odredbe, a u vezi čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu je optuženiku na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode po redarstvenim i pravosudnim vlastima od 7. travnja 1993. do 21. travnja 1993.

Na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena kazna zatvora zamjenjuje se radom za opće dobro s tim da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Ako se optuženik u roku iz čl. 55. st. 6. KZ/11 ne odazove pozivu tijela za probaciju ili ako mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak za rad za opće dobro započinje postupak izvršenja kazne na koju je osuđen. Ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi tijelo za probaciju, sud će temeljem čl. 55. st. 7. KZ/11 donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne na koju je optuženik đen u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

osu

I Kž 235/15-5

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1.-7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka koji se odnose na troškove svjedoka u iznosu od 10.076,40 kn, troškove vještačenja u iznosu od 2.603,00 kn, troškove zastupanja oštećenika po punomoćniku u iznosu od 48.750,00 kn i na trošak paušala u iznosu od 5.000,00 kn koji je obvezan uplatiti u proračun Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a sve pod prijetnjom ovrhe.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža bezuvjetna kazna zatvora.

Opt. R. M. žalbu je podnio po branitelju A. K., odvjetniku iz D., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz zahtjev da se na sjednicu vijeća pozove optuženika i njegova branitelja.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevu optuženika u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj A. K., odvjetnik iz D., te državni odvjetnik. Sjednici su nazočili opt. R. M. i njegov branitelj, a nije pristupio uredno obaviješteni državni odvjetnik Republike Hrvatske, pa je u odnosu na njega prema čl. 475. st. 5. ZKP/08, sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome jer smatra da je zapisnik o uviđaju od 19. rujna 1992. koji je obavljen bez prisutnosti istražnog suca samo u prisutnosti policijskih djelatnika nezakonit dokaz. Suprotno tim navodima žalbe imajući u vidu terećeno kazneno djelo optuženiku, istražni sudac ima pravo prepustiti obavljanje očevida policijskim djelatnicima, a što predstavlja zakoniti dokaz. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da se ista ne temelji na službenim zabilješkama spomenutim u žalbi optuženika, niti su iste bile od utjecaja na donošenje pobijane presude. Zapisnik o prepoznavanju, kao i sama radnja prepoznavanja također su provedeni sukladno važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja radnje.

U odnosu na provedeno ispitivanje osumnjičenika i svjedoka D. V., valja naglasiti, suprotno žalbenim prigovorima da su ispitivanja navedenih osoba provedena u skladu sa odredbama Zakona o kaznenom postupku, upravo navedenim u tim zapisnicima. Stoga se, suprotno navodima žalitelja ne radi o nezakonitim dokazima, budući su apostrofirani dokazi

I Kž 235/15-5

pribavljeni na način propisan u tada važećem zakonu o kaznenom postupku, pa nije povrijeđeno ni pravo okrivljenika na pravično suđenje, a niti su na taj način povrijeđena osnovana ljudska prava i slobode propisane Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda na koje se poziva žalitelj.

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi, jer da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i samom sadržaju isprava i zapisnika o tim činjenicama pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Suprotno tim neobrazloženim tvrdnjama u žalbi optuženika, sud prvoga stupnja savjesno je ocijenio svaki dokaz za sebe i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve savjesne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica za koje su dani jasni i valjani razlozi bez proturječnosti, što je sve u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza u tijeku postupka. Stoga nisu ostvarene istaknute bitne postupovne povrede navedene u žalbi optuženika, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik smatra da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, posebno njegovu obranu i iskaze ispitanih svjedoka u pogledu činjenice da je optuženik zajedno s G. K. i R. M. bio dužan 24 sata dnevno osiguravati zapovjednika Ć. U., te da su najviše vremena provodili u hotelu „S.“ gdje je bio smješten njegov ured i da se od njega nisu smjeli udaljavati.

Međutim, ocjenjujući takve navode kao i ostale navode iz veoma opširne žalbe, ovaj drugostupanjski sud nalazi da optuženik ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima presude suda prvog stupnja i ocjenjuje provedene dokaze na svoj subjektivan način, pri čemu nadalje ustraje u tvrdnji da nije počinitelj presuđenog kaznenog djela. Suprotno navodima žalitelja prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, te iskaza svjedoka D. V., M. A. i V. H., te ostalih ispitanih svjedoka navedenih u pobijanoj presudi savjesnom i kritičnom ocjenom kako svakog za sebe tako i u njihovom međusobnom odnosu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice presuđenog kaznenog djela opisanog u izreci presude. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, osnovano sud prvog stupnja ocjenjuje iskaz svjedokinje D. V. kao vjerodostojan. Ovo iz razloga što ta svjedokinja o samom događaju ima neposredna zapažanja budući je bila i žrtva događaja, te je u tijeku postupka u bitnom iskazivala na identičan način. Rezultat izvedenih dokaza ne ukazuje da bi imala razloga neobjektivno iskazivati na štetu optuženika, kada se događaj ne bi odvijao na način kako ona opisuje i kada u istome ne bi bio aktivni učesnik i optuženik. Suprotno tomu, osnovano sud kao nevjerodostojnu ocjenjuje obranu optuženika kada tvrdi da u vrijeme inkriminiranog zbivanja nije bio na mjestu događaja već u osobnom osiguranju Ć. U. Isto tako i iskaze svjedoka M., K., U., pa i optuženika u dijelu kada tvrde da su non stop bili zajedno 24 sata, pa i konkretne večeri osnovano prvostupanjski sud ocjenjuje kao nevjerodostojne. Za takav zaključak sud je u obrazloženju presude naveo i uvjerljive razloge koji žalbom optuženika nisu dovedeni u sumnju. S druge strane, iskaz svjedokinje D. V. ocjenjuje kao iskren i određen, budući je,

I Kž 235/15-5

kako je već i ranije naglašeno ona o događaju veoma logično i okolnosno iskazala tijekom postupka. Takva ocjena izvedenih dokaza navodima žalbe optuženika nije dovedena u sumnju.

Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio i iskaz svjedoka V. H. koji je pod prijetnjama prijavio državnom odvjetniku u S. Ć. U. za prijevaru u pogledu zamjene revolvera oštećenika R. V. za pištolj marke Češka zbrojovka koji je bio vlasništvo H. Naime, upravo taj revolver „C.-P. ... M.“ bio je protupravno oduzet iz stana obitelji V. inkriminirane večeri. Osnovano je pritom kao nevjerodostojan ocijenjen iskaz svjedoka D. S. kada tvrdi da je baš on taj revolver zamijenio sa Ć. U. Također, protivno obrani optuženika, prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje iskaz svjedokinje D. V. kao vjerodostojan u dijelu kada opisuje da je optuženik jedini od četvorice muškaraca koji su ušili inkriminirane večeri u njihov stan bio bez kapuljače, odnosno maske na glavi, pa ga je zato dobro vidjela i pola sata promatrala, jer je bio s njom i svjedokinjom M. A. u kuhinjskom dijelu stana gdje je u nju držao uperen pištolj prijeteći joj pritom i vrijeđajući je, pa ga stoga i ne može zaboraviti. Po izvršenom inkriminiranom ponašanju ta je svjedokinja optuženika prepoznala putem fotografije, a potom i prilikom radnje prepoznavanja što je obavljeno u kratkom vremenu nakon inkriminiranog događaja.

Na temelju izloženog i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja temeljem provedenog postupka, te analizom i pravilnom ocjenom obrane optuženika, kao i svih ostalih izvedenih dokaza sve odlučne i važne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude. Budući je činjenično stanje izvedenim dokazima u odnosu na inkriminirano kazneno djelo optuženiku u pogledu odlučnih činjenica s potpunom sigurnošću utvrđeno, to nije bilo potrebe za dopunom dokaznog postupka ispitivanjem svjedoka navedenih u žalbi optuženika, što je sud prvog stupnja osnovano odbio te time činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno. Slijedom navedenog, a kako optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenog djela za koja je oglašen krivim, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a nije osnovana niti zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, jer je sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio i odredbe kaznenog zakona. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik u žalbi ističe da sud nije pravilno vrednovao sve okolnosti koje su od utjecaja na kaznu, radi čega je prvostupanjski sud izrekao preblagu kaznu. Optuženik pak u svojoj žalbi smatra da je odluka o kaznenoj sankciji prestroga i ne služi svojoj svrsi, jer sve istaknute činjenice u žalbi zahtijevaju najmanju moguću zakonom predviđenu kaznu.

Ispitujući žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika u pogledu odluke o kazni, odnosno izrečenoj kaznenopravnoj sankciji, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio potom i vrednovao sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 odlučne za proces odmjeravanja i individualizacije izricanja kaznenopravne sankcije. Tako je optuženiku pravilno utvrđena kao olakotna okolnost da je od izvršenja djela pretekao dulji vremenski period, da je u vrijeme izvršenja djela optuženik bio mlađi punoljetnik koji je

I Kž 235/15-5

u to vrijeme bio životno neiskusna osoba, da je lošeg zdravstvenog stanja i samohrani otac malodobnog djeteta, te njegovu manju kriminalnu aktivnost u radnji izvršenja djela, a kao otegotno visinu štete, te činjenicu da je pravomoćno osuđivan što ukazuje na njegovo ponašanje nakon izvršenja djela.

Stoga, imajući u vidu stupanj društvene opasnosti i težinu počinjenog djela optuženika kao počinitelja, stupanj njegove kaznenopravne odgovornosti, te sve utvrđene okolnosti na strani optuženika, opravdanim se ukazuje po sudu prvog stupnja primjena odredbi o ublažavanju kazne, te izricanje primjerene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koja je pritom i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano zamijenjena radom za opće dobro. Navedenom će se kaznenom sankcijom, u konkretnom slučaju ostvariti svrhe kažnjavanja propisane u čl. 41. KZ/11, pa nije bilo osnove za strožim kažnjavanjem, dok blaže po zakonu i nije moguće. Slijedom navedenog, žalba državnog odvjetnika, kao i žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji nisu osnovane.

Kako je u izreci presude utvrđeno da je oštećenicima obitelji V. izvršenjem kaznenog djela otuđeno 12.000,00 USD, a u tom iznosu su oštećenici i postavili imovinskopravni zahtjev, to je sud osnovano obvezao optuženika na plaćanje tog iznosa oštećenicima, pa u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

Konačno, budući su tijekom provođenja kaznenog postupka faktično nastali troškovi za svjedoke, te troškovi provedenih vještačenja, kao i troškovi zastupanja oštećenika i trošak paušala, to je sud osnovano obvezao optuženika na plaćanje tih troškova, a njihovim plaćanjem neće doći u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni osoba koja je po zakonu dužan uzdržavati, pa se žalba optuženika u pogledu troškova postupka također ukazuje neosnovanom.

Slijedom svega izloženog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. kolovoza 2015.

ća:

Zapisničarka:

Predsjednik vije

Dražen Tripalo, v.r. Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.