I Kž-1009/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1009/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene H. V. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 90. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06; broj 110/07 i broj 152/08 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene H. V., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. listopada 2011. godine, broj K-38/11-32, u sjednici održanoj dana 10. siječnja 2012. godine,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika i

- ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu i predmet u tome dijelu vraća nadležnom općinskom sudu na ponovno suđenje.

- preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optužena H. V. zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju čl. 90. Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu joj se na temelju čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme uhićenja i pritvora od 26. ožujka 2011. godine pa nadalje.

II. Žalba optužene H. V. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 1009/11-4

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašena je krivom H. V. što je počinila kazneno djelo iz čl. 90. Kaznenog zakona te je na temelju iste zakonske odredbe osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju kaznu joj se na temelju čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme uhićenja i pritvora od 26. ožujka 2011. godine pa nadalje. Prema optuženici je na temelju čl. 76. Kaznenog zakona primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja o ovisnosti o alkoholu koja može trajati dok za to postoje razlozi, ali ne dulje od pet godina. U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku riješeno je da se optuženica oslobađa obaveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Istom presudom na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku oslobođen je optužbe J. K. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. Kaznenog zakona te je u odnosu na njega riješeno da na temelju čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik i optužena H. V..

Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio presude zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni. Predlaže da se osuđujući dio presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na osuđujući dio presude da se presuda preinači i optuženu H. V. osudi kaznom zatvora u duljem trajanju.

Optužena H. V. žali se po branitelju M. V., odvjetniku iz O. zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženici izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu podnio je J. K. po branitelju M. P., odvjetniku iz N. kojim predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optužene H. V. nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi, da je u odnosu na oslobađajući dio presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku tvrdeći da sud nije dao cjelovitu analizu svih izvedenih dokaza te da postoji proturječje između sadržaja zapisnika i onoga što se navodi u obrazloženju prvostupanjske presude.

Prvenstveno valja istaći da je prvostupanjski sud donoseći oslobađajuću presudu za optuženog J. K. i kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. Kaznenog zakona analizirao one dokaze koje smatra relevantnim za pitanje utvrđenja postojanja namjere kod ovog optuženika da svojim

I Kž 1009/11-4

postupcima prikrivanjem tragova pomaže optuženoj H. V. u prikrivanju njenog kaznenog djela ubojstva. Drugo je pitanje je li sud iz izvedenih dokaza tijekom kaznenog postupka izveo ispravan zaključak o nepostojanju ove namjere kod optuženog J. K., o čemu će biti više riječi u okviru analize žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Također ne radi se o pogrešno citiranim sadržajima iz raspravnih zapisnika u dijelu utvrđenja da nisu bili brisani tragovi krvi, već očito o pogrešnim zaključcima suda izvedenim na temelju provedenog dokaznog postupka, što također ima odraz tek na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Upravo u odnosu na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja kod pitanja utvrđenja kaznene odgovornosti optuženog K. u pravu je državni odvjetnik da se za sada ukazuje pogrešnim i preuranjenim zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza da bi ovaj optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. Kaznenog zakona.

Nije sporno da je optuženi K., nakon što je optužena V. u njegovoj nazočnosti usmrtila oštećenog D. N. te nakon što se, kako sam to opisuje, nedvojbeno uvjerio da je ovaj mrtav, zajedno s optuženom V. presvlačio mrtvo tijelo D. N. i odvlačio ga na drugo mjesto nego li je ono gdje je došlo do usmrćenja. Također nije sporno da je zakrvavljena roba koja je skinuta sa tijela mrtvog N. pronađena u mašini za pranje robe, kao i da je s poda, što nespornim proizlazi iz obrana optuženika, brisana krv pokojnog N.. Također, nije sporno da postoji značajan vremenski diskontinuitet između počinjenja kaznenog djela od strane optužene V. i vremena dolaska policije, u kojem vremenu optuženi K. poduzima aktivne radnje s tijelom pokojnog N. (presvlačenje i prevlačenje) i ne obavještava policiju o tome što se dogodilo, pa čak niti kada policija dođe u kuću u kojoj je ubojstvo počinjeno i gdje se tijelo nalazilo. Tvrdnja da se bojao optužene V. i njenih pasa za sada nije uvjerljiva jer on ne poduzima ništa niti kroz vrijeme kada optuženica spava, a psi se nalaze zatvoreni u drugoj prostoriji.

Upravo zbog svih ovih okolnosti, kako to ispravno ukazuje državni odvjetnik svojom žalbom, za sada se ukazuje pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza da bi optuženi J. K. počinio kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. Kaznenog zakona na način kako je to opisano u samoj optužbi, zbog čega je u tome dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Međutim, kako se radi o kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, to će se ponovljeni postupak za optuženog K. provesti pred mjesno nadležnim općinskim sudom, u kome postupku će sud provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

U odnosu na osuđujući dio presude i žalbe državnog odvjetnika i optužene H. V. valja istaći da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve odlučne činjenice u smislu olakotnih i otegotnih okolnosti od kojih ovisi proces individualizacije kazne, ali je zatim pogrešno vrednovao njihov značaj.

U pravu je državni odvjetnik, a nasuprot tome nije u pravu optužena V., da je prvostupanjski sud dao preveliki značaj utvrđenim olakotnim okolnostima u smislu

I Kž 1009/11-4

dosadašnje neosuđivanosti i priznanja počinjenog kaznenog djela, sudioništva u Domovinskom ratu, a posebno okolnosti njene smanjene ubrojivosti u znatnom stupnju.

Ima li se u vidu da je minimalna zapriječena kazna za kazneno djelo ubojstva pet godina, onda se kazna zatvora u trajanju tek nešto više od minimuma, tj. od sedam godina, kako je to odlučio prvostupanjski sud ukazuje preblagom. Pri tome posebno treba voditi računa o banalnosti povoda za napad na oštećenika, kao i činjenici da je kod optuženice, kako to utvrđuje vještak psihijatar, njen bijes prerastao, dakle progredirao u stanje razjarenosti teškog stupnja i jako afektivno suženje svijesti, kako je trajao i sam napad na oštećenika. Također, za proces individualizacije kazne nužno je voditi računa i o ponašanju optuženice nakon počinjenog kaznenog djela, kada se ona, nakon odvlačenja i presvlačenja tijela mrtvog oštećenika, prepušta snu.

Upravo zbog svih utvrđenih okolnosti u postupanju optužene V. kazna zatvora u trajanju od sedam godina po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja ukazuje se preblagom, zbog čega je žalba optužene V. zbog odluke o kazni odbijena, dok je prihvaćena žalba državnog odvjetnika i u tome dijelu na način da je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni za optuženu H. V. tako da je za počinjeno kazneno djelo iz čl. 90. Kaznenog zakona ona sada osuđena na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja smatra da je takva kazna primjerena svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, kao i osobi same optuženice te da se takvom kaznom postižu sve svrhe kažnjavanja kako to predviđa kazneni zakon u čl. 50. Kaznenog zakona.

Kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a slijedom svega ranije navedenog trebalo je na temelju čl. 388. st. 1., 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku i u odnosu na preostali dio na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 10. siječnja 2012. godine.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ana Garačić, v. r.