Gžp-51/2010 · Županijski sud u Splitu

Gžp-51/10

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić i Svjetlane Vidović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. V.-M., iz S., zastupane po punomoćniku V. R., odvjetniku u S., protiv tuženika Privatne jezične gimnazije „P.“, Srednja škola s pravom javnosti, S., zastupanog po punomoćnicama E. K. B. i M. B. P., odvjetnicama u S., radi poništenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj IV P-916/06 od 22. srpnja 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2010. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-916/06 od 22. srpnja 2009. godine u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I., II. i IV. izreke (za dosuđeni iznos 34.102,22 kune s pripadajućim kamatama), te u odluci o trošku (točka VI. izreke).

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom u dijelu pod točkom I. i II. izreke utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu iz Odluke o izvanrednom otkazu Klasa: 602-

03/06-05/1, Ur. broj 2181-173-06-01 od 1. veljače 2006. godine, te da je nedopuštena, neosnovana i nezakonita Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu povrijeđenog prava Klasa: 602-03/06-05/1, Ur. broj: 2181-173-06-03 od 15. ožujka 2006. godine. U dijelu pod stavkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je ista tražila vraćanje na rad. Točkom IV. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 34.102,22 kune s pripadajućim kamatama dok je za više traženo u iznosu od 106.793,00 kune s pripadajućim kamatama zahtjev odbijen. Nadalje, stavkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu bruto plaće u iznosu od 6.393,24 kune, a od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do vraćanja na rad. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 12.736,50 kuna (točka VI. izreke).

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i to pod točkom I., II. i IV. izreke (za dosuđeni iznos od 34.102,22 kune), te u odluci o trošku i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana.

U ovoj fazi postupka prijeporna je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici, a sve prema Odlukama tuženika od 1. veljače 2006. godine i od 15. ožujka 2006. godine, kao i naknada plaće zbog time nastalog prekida radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (od veljače 2006. do listopada 2007. godine).

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju proizlazi:

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (izvanredni otkaz odlukom tuženika od 1. veljače 2006. godine),

- da je tužiteljica u roku od 15 dana od prijema odluke kojom se otkazuje ugovor o radu podnijela prigovor uz koji je priložila potvrdu ovlaštenog liječnika o trudnoći,

- da je odlukom tuženika od 15. ožujka 2006. godine prigovor tužiteljice odbijen.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje odluke o izvanrednom otkazu.

Naime, prema odredbi članka 77. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04-pročišćeni tekst – dalje: ZR) za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnoga dopusta, korištenja prava na rad u skraćenom radnom vremenu roditelja odnosno posvojitelja, korištenja posvojiteljskog dopusta i dopusta za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, te 15 dana nakon prestanka trudnoće odnosno prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne može otkazati trudnici, odnosno osobi koja se koristi nekim od spomenutih prava.

Stavkom 2. istog članka propisano je da je otkaz ništav ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti iz stavka 1. ovog članka ili ako radnik u roku od 15 dana od dostave otkaza obavijesti poslodavca o postojanju okolnosti iz stavka 1. ovog članka, te u tome pridonese odgovarajuću potvrdu ovlaštenog liječnika ili drugog ovlaštenog tijela.

Kako je naprijed rečeno, tužiteljica je upravo u roku od 15 dana od dostave otkaza obavijestila tuženika o trudnoći o kojoj je podnijela odgovarajuću potvrdu ovlaštenog liječnika, pa je otkaz ugovora o radu nevažeći (članak 77. stavak 2. ZR-a). Navodi iz žalbe svode se na tvrdnju da prema odredbi članka 77. ZR-a zaštita od otkaza ne bi bila apsolutna, jer da je pogrešno tako tumačiti tu pravnu normu. Kao i da odredba članka 10. ZR-a ukazuje na primjenu općih propisa obveznog prava, a ti propisi ne dopuštaju zloupotrebu prava, već nalažu postupanje po načelu savjesnosti i poštenja.

Međutim, odredba članka 77. ZR-a je jasna u pogledu izričite zabrane otkaza ugovora o radu trudnicama za vrijeme trudnoće.

Kako zakonodavac zabranu otkaza nije ograničio samo na zabranu redovitog otkaza iz članka 113. ZR-a, to odredbu članka 77. ZR-a treba tumačiti u prilog zaposlenika i baš da se ona odnosi ne samo na redoviti otkaz, već i na izvanredni otkaz ugovora o radu.

Uzgred je za navesti da za svoju tvrdnju kako bi tužiteljica zloupotrebljavala pravo da joj se kao trudnici ne može dati otkaz ugovora o radu, tuženik nije podnio nikakav dokaz.

Navedenim, na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 77. stavak 2. ZR-a, jer su od strane prvostupanjskog suda utvrđene sve pretpostavke za primjenu te odredbe kao samostalnog razloga za nedopuštenost otkaza.

Nadalje, tuženik je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezan tužiteljici isplatiti iznos od 34.102,22 kune.

Naime, prema odredbi članka 93. stavak 3. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Kako je u postupku utvrđeno da je isplata nižih naknada za vrijeme bolovanja i rodiljnog dopusta posljedica nedopuštenog otkaza ugovora o radu, to tužiteljica ima pravo za razliku prihoda teretiti tuženika, jer je za to ostvarila osnovu u pruženo joj sudskoj zaštiti njenih prava iz radnog odnosa kod tuženika, kojom pruženom zaštitom su joj ponovno uspostavljena prava po osnovi rada, a za razdoblje u kojem je bila nezaposlena.

Inače, visina dosuđenog iznosa utvrđena je vještačenjem, uz napomenu da je vještak argumentirano obrazložio svoj nalaz i mišljenje i uvjerljivo odgovorio na stavljene primjedbe, pa je prvostupanjski sud osnovano njegovom nalazu i mišljenju dao punu vjeru.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da prema odredbi članka 433. a. ZPP-a radnik novčane tražbine na osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu je dužan utužiti u tom iznosu. Međutim, smatra se da je utužio bruto iznos i ako izričito ne navedene da traži bruto iznos, čime su neosnovani žalbeni navodi da je izreka presude u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom IV. izreke glede iznosa od 34.102,22 kune nerazumljiva i u suprotnosti s odredbom članka 433. a. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

Slijedom izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), valjalo je primjenom odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Splitu, 11. veljače 2010. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić, v.r.