Gž-1266/2016-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borellia 9

10 Gž - 1266/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. K., OIB: … iz V., kojeg zastupa punomoćnica L. K.-S., odvjetnica iz V., protiv tuženika G. G., OIB: … iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pn-4/16 od 8. lipnja 2016. godine, dana 12. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja A. K. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pn - 4/16 od 8. lipnja 2016.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„I. Tužba se odbacuje.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 6.675,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Protiv označenog rješenja žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da bi on, prije podnošenja tužbe u smislu čl. 22. st. 2. Zakona o medijima, trebao zatražiti ispravak sporne informacije, jer prvostupanjski sud pritom zanemaruje odredbu čl. 15. Zakona o medijima temeljem koje je tuženik bio dužan kod objave svog teksta navesti sve svoje podatke, a što on nije učinio, pa žalitelj nije mogao postupiti sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o medijima. Žalitelj ističe da upravo iz razloga što kod objave informacije spornog članka nije bilo podataka o autoru, pa je on samoinicijativno morao tražiti sve njegove podatke nije mogao u roku od 30 dana podnijeti zahtjev za ispravak informacije glavnom uredniku, pa stoga nedostatak tog zahtjeva po mišljenju žalitelja ne može biti razlog za odbačaj njegove tužbe. Žalitelj ističe da uzimajući u obzir način objave sporne informacije proizlazi očito da tuženik u kritičnom momentu nije postupao kao novinar,

10 Gž – 1266//16-2

već privatna osoba odnosno vlasnik portala, a koji ne mora biti novinar, pa je žalitelju bilo nemoguće u zakonom određenom roku od dana objave tražiti ispravak. Žalitelj ukazuje da u Zakonu o medijima, uključujući i ostale propise koji reguliraju srodnu materiju, ne postoji izričita odredba koja bi obvezivala sud na odbačaj tužbe pa dakle, po stavu žalitelja, zahtjev za ispravak informacije ne predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje postupka radi naknade štete. U nastavku teksta žalbe, žalitelj obrazlaže činjenični osnov tužbe, te ocjenjuje predložene dokaze i iz istih izvlači zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 - pročišćen tekst i 25/13 - dalje ZPP), niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP.

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da među stranaka nije sporno da je tuženik dana 7. lipnja 2011. u svojstvu novinara na portalu „V.“ objavio informaciju u kojoj između ostalog stoji da je grupa građana potpisana kao „h…“ podnijela Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici kaznenu prijavu protiv više osoba, između ostalih i tužitelja;

- da tužitelj u svom podnesku od 29. kolovoza 2012. obrazlaže zašto nije postupio sukladno čl. 22. st. 2. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04 - dalje ZM), odnosno zašto nije prije podnošenja tužbe zatražio od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, pravdajući to činjenicom da informacija nije objavljena u skladu sa čl. 15. ZM, pa je on samoinicijativno morao tražiti podatke o uredniku i nakladniku, a što je doznao tek nakon 30 dana;

- da je tužitelj dana 18. srpnja 2011. protiv tuženika podnio privatnu tužbu radi kaznenog djela iz čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona koji se vodio pod poslovnim brojem K- 236/11;

- da je tužitelj, dana 25. srpnja 2011., protiv tuženika podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari za naknadu štete zbog objave sporne informacije objavljene 7. lipnja 2011.;

- da iz iskaza, koji je ovdje tužitelj dao u kaznenom postupku na ročištu 14. rujna 2011., proizlazi da je on 8. ili 9. srpnja 2011. dok je bio u Š., saznao da je na portalu „V.“ tuženik objavio spornu informaciju, pa prvostupanjski sud utvrđuje da je protiv tuženika podignuta tužba radi naknade nematerijalne štete nanesene objavom sporne informacije, a da prije podnošenja tužbe tužitelj nije od glavnog urednika zatražio sukladno čl. 40. ZM zahtjev za ispravak pobijane informacije, pa prvostupanjski sud zaključuje da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 22. st. 2. ZM, a time niti procesne pretpostavke za dopuštenost podizanja tužbe za naknadu štete temeljem odredaba ZM, pa je tužbu u ovoj pravnoj stvari odbacio, a odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a u visini sukladno odredbi čl. 155. ZPP i 164. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12 - dalje Tarife).

S ovakvim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

Ne stoji žalbena tvrdnja tužitelja da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 22. st. 2. ZM, kada je njegovu tužbu odbacio, jer i po stavu ovoga suda, da bi nastupile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi naknade štete prema odredbi čl. 22. st. 2. ZM, neophodno je da je tužitelj, prije podnošenja tužbe sukladno čl. 40. ZM, od glavnog urednika zahtijevao objavu ispravka objavljene informacije 10 Gž – 1266//16-2

kojom su povrijeđena njegova prava i interesi, pa kada iz spisa proizlazi, a to ne spori niti tužitelj, da on to uopće nije učinio, tada je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nema procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe, odnosno vođenja ovog parničnog postupka radi naknade štete zbog objavljene informacije.

Neosnovano se tužitelj poziva na odredbu čl. 15. ZM, te tvrdi da prilikom objave sporne informacije nisu objavljeni podaci propisani tom odredbom, jer kako to navodi i sam tužitelj, sporna informacija je objavljena na portalu „V.“, pa je dakle tužitelj mogao preko tog portala utvrditi sve potrebne informacije o glavnom uredniku, odnosno adresi radi podnošenja zahtjeva za objavu ispravka informacije, no, unatoč tome tužitelj je mogao i nakon proteka roka od 30 dana, dakle, nakon što je utvrdio sve potrebne podatke kako to i navodi u tužbi i tijekom postupka, a svakako prije podnošenja tužbe, za što je imao vremena unutar roka od 3 mjeseca kako to proizlazi iz spisa i utvrđuje prvostupanjski sud, od glavnog urednika tražiti objavu ispravna sporne informacije i u tom zahtjevu se poznati na odredbu čl. 15. ZM, no, odredba čl. 22. st. 2. ZM je jasna i u njoj se ne navodi niti propisuje mogućnost podizanja tužbe bez prethodnog traženja objave ispravka sporne informacije, pa ni u slučajevima nedostatka podataka odnosno objave informacije sukladno čl. 15. ZM.

U žalbi tužitelj navodi da, zbog načina objave informacije, je očito kako tuženik u kritičnom momentu nije postupao kao novinar, već privatna osoba odnosno vlasnik portala, no, ova žalbena tvrdnja osim što predstavlja novu činjenicu, jer je tužba podnesena protiv tuženika kao novinara i vlasnika portala, nije osnovana jer iz tužbe proizlazi da je osnov tužbenog zahtjeva objava sporne informacije na portalu „V.“, a objavljene od strane tuženika kao novinara, pa iako se prema odredbi čl. 22. st. 2. ZM, naknada nematerijalne štete utvrđuje prema općim propisima obveznog prava (u konkretnom slučaju prema odredbi čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08), procesna pretpostavka za podnošenje tužbe je propisana odredbom čl. 22. st. 2. ZM.

S obzirom da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud tužbu tužitelja odbacio zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za njeno podnošenje i vođenje ovog parničnog postupka, to žalbene navode i tvrdnje tužitelja o osnovanosti tužbenog zahtjeva kao i visine štete, sud nije cijenio, jer iste nisu relevantne za donošenje odluke odnosno ocjenjivanje zakonitosti pobijane odluke.

Tužitelj je žalbu podnio i zbog odluke o trošku tvrdeći da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio visok iznos troška tuženiku i to za svaku radnju po 1.000,00 kuna, odnosno svaki podnesak, iako se ne radi o očitovanjima na nalaze i mišljenje vještaka za koji bi taj trošak bio predviđen i dozvoljen.

Ispitujući pobijano rješenje u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka povodom žalbe tužitelja, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP jer je trošak dosudio tuženiku, koji je u cijelosti uspio u parnici, a također nije našao niti da je prvostupanjski sud tuženiku dosudio troškove koji nisu bili opravdani i potrebni za postizanje uspjeha u parnici, odnosno da bi pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP, kao niti odredbe Tarife, jer vrijednost predmeta spora, kao je to označeno u tužbi, iznosi 50.000,00 kuna, pa, prema odredbi Tbr. 7/1 odvjetniku pripada nagrada za tu VPS u visini od 100 bodova, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Također prema stavu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud tuženiku dosudio trošak parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu, te podneske od 1. lipnja 2012., 12. veljače 2016. i 6. svibnja 2016. prema Tbr. 8/1 Tarife s obzirom da se radio odgovoru na tužbu, kao i o tri obrazložena podneska, odnosno sveukupno četiri podneska u prvostupanjskom postupku, kako je to ovim Tbr. i propisano, nadalje, pravilno je prvostupanjski sud tuženiku priznao i trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2016. s obzirom da iz spisa proizlazi da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, te se provodili 10 Gž – 1266//16-2

dokazi, pa tuženiku pripada naknada nagrade za zastupanje po odvjetniku u visini od 100 bodova, odnosno kako je to propisano u Tbr. 9/1 Tarife.

Također je pravilno prvostupanjski sud priznao trošak PDV-a u visini od 25 % na ukupno dosuđen iznos troška za zastupanje po odvjetniku, kao i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda, odnosno riješiti kao u izreci.

U Zadru, 12. prosinca 2016.

S U D A C

Željko Đerđ, v.r.