Rev-756/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 756/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Z. M. i Z. J. oboje iz L. K. ..., koje zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik iz L., protiv tuženih Š. I. mladjeg iz S. ... i I. Š. iz V., ..., koje zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik iz V., radi izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 1. prosinca 1989. br. Gž-1352/-89-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 14. srpnja 1989. br. P-l33/88-36, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 1990.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženih odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Ludbregu od 14. srpnja 1989. godine poslovni broj P-133/1988-36 presudjeno je:

"I/ Tuženi Š. I. mladji iz S. ... i I. Š. iz V., ..., kao nasljednici pok. Š. M. dužni su tužiteljima Z. M. i Z. J. iz K. ..., izdati za prijenos vlasništva sposobnu tabularnu ispravu glede nekretnina upisanih u zk.ul. br. 4366 k.o. Ludbreg,

čkbr. 1947/2 - put i livada u K. sa 259 m

čkbr. 1953/2 - vinograd u K. sa 1005 m

čkbr. 1954/3 - voćnjak u K. sa 549 m

čkbr. 1954/4 - vinograd u K. sa 633 m

čkbr. 1954/5 - livada u K. sa 320 m

i to Š. I. mladji u 3/10 dijela i I. Š. u 1/10 dijela, jer će u protivnom takovu ispravu zamijeniti nazočna presuda.

II/ Tuženi su dužni na ime troškova ovog postupka tužiteljima solidarno naknaditi iznos od 2,129.800 dinara, a sve prednje u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Varaždinu od 1. prosinca 1989. godine poslovni broj Gž-1352/89-2 odbijena je žalba tuženih kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdjena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava time da su predložili da sud reviziju prihvati, pobijanu drugostepenu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da nižestepene presude ukine te cijeli predmet vrati na ponovno sudjenje prvostepenom sudu ili da ukine samo drugostepenu presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno sudjenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni sud je temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("SI. list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 78/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu : ZPP) dostavio na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelji ističu prigovore da revizija nije dopuštena, a podredno da nije osnovana, jer da se nije ostvario ni jedan od revizijskih razloga pa predlažu da sud reviziju kao nedopuštenu odbaci, a podredno ako sud ocijeni da je revizija dopuštena, tada predlažu da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prigovor tužitelja da revizija tuženika nije dopuštena nije osnovan. Ovo iz razloga što je u ovom predmetu označena vrijednost predmeta spora u visini od 100.000 dinara (10 konvertibilnih dinara) time da je tužba podnesena 14. XI. 1985. godine. Kako prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama ZPP ("Službeni list SFRJ" br. 74/87 i 69/82) koja se primjenjuje temeljem odredbe čl. 57. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Službeni list SFRJ" br. 27/90) i odredbe čl. 9. st. 3. Zakona o izmjenama ZPP ("Službeni list SFRJ" br. 20/90 i 27/90) revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 50.000 dinara (5 konvertibilnih dinara) to argumentum a contrario proizlazi da je u ovom slučaju revizija dopuštena.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj revizijski sud ocjenjuje da nije ostvarena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP, na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP te odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 4. spomenutog zakona na koje izričito upućuju revidenti u razlozima revizije. Pobijana presuda, po ocjeni ovog revizijskog suda, sadrži razloge o svim odlučnim okolnostima, razlozi presude nisu ni medjusobno proturječni, ni suprotni sadržaju spisa pa se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati. Ocjena provedenih dokaza po nižestepenim sudovima izvršena je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP time da pred drugostepenim sudom nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 4. ZPP. Suprotno tvrdnji revidenata pobijana drugostepena presuda sadrži ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, pa je drugostepeni sud postupio u svemu u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP. Drugostepeni je sud, suprotno navodima revizije, ocijenio žalbeni navod da prvostepeni sud nije ocijenio provedene dokaze i da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrdjeno. Tako drugostepeni sud nalazi da nisu osnovani žalbeni navodi u pogledu pomanjkanja ocjene provedenih dokaza po prvostepenom sudu i u cijelosti prihvaća činjenična utvrdjenja prvostepenog suda. U odnosu na analizu pismene potvrde od 28. kolovoza 1981. godine (list 9 spisa P-91/82) valja istaći da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo sadržaj provedenih dokaza pa tako i sadržaj iskaza stranaka i svjedoka pa propust prvostepenog suda da poimence navede svjedoke i stranke koje su imale saznanja o sadržaju kupoprodajnog ugovora ne čini prvostepenu presudu nejasnom, niti poimenično navodjenje tih svjedoka od strane drugostepenog suda čini utvrdjenja drugostepenog suda suprotnim utvrdjenjima prvostepenog suda.

U odnosu na predaju nekretnine u posjed kupcima prvostepeni je sud u obrazloženju presude izmedju ostalog utvrdio: "Do tada su tužitelji bili u posjedu vinograda onako kako je to njima pokazano i kako je bilo dogovoreno sa Š. I. starijim", pa nema suprotnosti izmedju utvrdjenja nižestepenih sudova u pogledu predaje kupljene stvari u posjed tužiteljima.

Takodjer nema suprotnosti izmedju utvrdjenja nižestepenih sudova u pogledu ispunjenja kupoprodajnog ugovora isplatom kupoprodajne cijene. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud utvrdio da je kupoprodajna cijena bila ugovorena u visini od 100.000 (10 konvertibilnih) dinara time da su kupci 28. kolovoza 1981. godine prodavaocima isplatili iznos od 50.000 (5 konvertibilnih) dinara na ime kapare, da je preostali iznos od 50.000 (5 konvertibilnih) dinara isplaćen od strane kupca prodavaocu Š. I. starijem, budući je u vrijeme isplate Š. M. bila pokojna. Takvo utvrdjenje u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud.

Neosnovana je i tvrdnja revidenata da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrdjenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da su 28. kolovoza 1981. tužitelji kao kupci zaključili sa Š. I. starijim i sada pok. Š. M. kao prodavaocima kupoprodajni ugovor prema kojem su tužitelji kupili nekretnine pobliže označene u izreci prvostepene presude za cijenu od 100.000 dinara (10 konvertibilnih dinara) time da su prilikom zaključenja ugovora isplatili prodavaocima 5 konvertibilnih dinara i stupili u posjed kupljenih nekretnina, dok su preostalih 5 konvertibilnih dinara isplatili Š. I. starijem u ugovorenom roku,

- da su prodavatelji u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bili suvlasnici predmetnih nekretnina u jednakim dijelovima, time da je nakon smrti Š. M. suvlasnički dio Š. M. uručene, nasljednicima Š. I. starijem u 1/5 dijela, Š.

I. mladjem u 3/5 dijela, te drugotuženoj u 1/5 dijela,

- da je Š. I. stariji pravomoćnom presudom prvostepenog suda br. P-40/86-10 od 23. X. 1986. godine obvezan izdati tužiteljima tabularnu. ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva tužitelja (dakle za njegov suvlasnički dio od 1/2 i dio koji je temeljem rješenja o nasljedjivanju iza smrti Š. M. upisan u zemljišnim knjigama kao njegovo vlasništvo),

- da je predmet prodaje prilikom zaključenja ugovora bio označen kao: "800 čhv. vinograda u R. sa sjeverne strane".

Na tako utvrdjeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev.

Za valjanost ugovora o prodaji nekretnina odlučno je da su stranke utanačile predmet prodaje i cijenu. U ovom slučaju stranke su 28. kolovoza 1981. godine ugovorile prodaju nekretnina označenih kao 800 čhv. vinograda u Ribnjaku koji u naravi predstavlja nekretnine označene u izreci prvostepene presude, time da su stranke o tome potpisale i "potvrdu od 28.

VII. 1981. godine" u kojoj prodavaoci potvrdjuju primitak kapare u iznosu od 5 konvertibilnih dinara. Cijena za kupljenu nekretninu ugovorena je u visini od 10 konvertibilnih dinara time da je kapara isplaćena prodavaocima, a preostali iznos cijene isplaćen je samo Š. I. starijem koji je bio prodavalac ali i jedan od nasljednika sada pokojne Š. M. kao drugog prodavaoca, time da je nekretnina predana u posjed kupcima.

Prema tome stranke su ne samo zaključile usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina već su ugovor i izvršile predajom u posjed predmeta prodaje kupcima i isplatom cijene. Kako izmedju tužitelja kao kupaca i sada pok. Š. M. kao prodavaoca nije sačinjen pismeni ugovor o prodaji to tužitelji osnovano od tuženika kao nasljednika Š. M. traži izdavanje tabularne isprave potrebne za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige (čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima "Sl. list SFRJ" br. 6/80 i 36/90).

Pritom na ostale navode revizije treba istaći da revidenti osporavaju pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja po prvostepenom sudu gubeći pritom iz vida da se prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Iz izloženog slijedi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nije ostvaren ni revizijski razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. prosinca 1990.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v. r.