Supreme Court allows partial revision awarding pain, mental suffering, and interest damages under Obligations Act.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the appellant's revision against a lower court judgment that had rejected claims for non-material damages. The appellant argued that the second-instance court incorrectly applied the Obligations Act by failing to award compensation for physical pain and mental suffering caused by a traffic accident. The court agreed, finding that the lower court misapplied Article 200 of the Obligations Act regarding the calculation of damages for physical and mental suffering based on the severity of injuries and loss of activity. Consequently, the court increased the awarded damages for pain and suffering and corrected the interest calculation on the material damage portion.
Legislator headnote
AI generatedArticle 200 of the Obligations Act; Article 277 of the Obligations Act; Article 395 of the Civil Procedure Act: The court must award compensation for physical pain and mental suffering based on the severity of injuries and loss of activity, and interest on material damages runs from the date of the expense rather than the judgment date.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1197/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza, kao članova vijeća,u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz Z., koga zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. - o. d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991. br. Gž-4236/91-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. studenog 1990.br. Pn-2217/89, u sjednici održanoj dana 23. rujna 1992.
p r e s u d i o j e : .
Prihvaća se djelomično revizija tužitelja i preinaču-je presuda Okružnog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991. godine br.Gž-4236/91-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-2217/89 od 12. studenog 1990.godine utoliko što se tužitelju pored već pravomoćno dosuđenih iznosa naknade štete dosuđuje još 10.000 hrvatskih dinara na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove, te još 20.000 hrvatskih dinara na ime naknade za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, a mijenja se i odluka o parničnom trošku tako da se tužena obvezuje da tužitelju plati na ime parničnog troška iznos od 14.396 hrvatskih dinara umjesto iznosa od 10.646 hrvatskih dinara koji je pravomoćno tužitelju dosuđen.
Osim navedenog mijenja se i odluka o kamatama na dosuđeni iznos materijalne štete tužitelju u iznosu od 1.000 hrvatskih dinara tako da se obvezuje tužena da na taj iznos štete plati tužitelju utvrđene kamate od 14.7. 1986. godine pa do isplate.
U ostalom pobijanom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 12. studenog 1991. godine broj Pn-2217/89 djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženoj da tužitelju plati iznos od 41.000 hrvatskih dinara sa kamatom od 12. studenog 1990. godine, kao i da mu naknadi parnični trošak od 5.540 hrvatskih dinara.
Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991. godine djelomično je preinačena prvostepena presuda i naloženo tuženici da tužitelju plati pored već dosuđenih iznosa na ime naknade štete i daljnji iznos od 35.000 hrvatskih dinara sa kamatom od 12. studenog 1990. godine do isplate po stopi iz čl. 1. Zakona o visini zatezne kamate, te da mu naknadi i daljnji trošak postupka u iznosu od 5.106 hrvatskih dinara, sve u roku od 15 dana, a djelomično odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u dijelu.kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos glavnice od 30.000 hrvatskih dinara i kamatu za vrijeme od 1. srpnja 1986. godine do 12. studenog 1990. godine.
Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se obje nižestepene presude preinače u pravcu razloga revizije.
Na reviziju nije odgovoreno, a Javni tužilac Hrvatske se nije izjasnio.
Revizija je osnovana.
Ovaj revizijski sud nalazi da je osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao zakon Republike Hrvatske "NN" br. 53/91, 73/91), kada nije dosudio tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke bolove i naknadu za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u zatraženim iznosima. Ovo zbog toga što je po ocjeni ovoga revizijskog suda primjerena naknada tužitelju za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 25.000 hrvatskih dinara, a naknada za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 50.000 hrvatskih dinara, koliko je tužbom traženo. Ovaj je sud imao u vidu sve utvrđene činjenice i okolnosti od kojih u smislu cit. zakonske odredbe zavisi visina navedenih naknada tako: vrstu i težinu ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnoj prometnoj nesreći (prijelom nosne kosti bez dislokacije, natučenje i ogrebotine oba koljena i lijevog trtišta te gnječno reznu ranu lijeve uske i desne vjeđe), intenzitet i trajanje fizičkih bolova koje je trpio kao posljedicu ozljeđivanja (jake bolove 3 dana, srednje 5 dana i 3 tjedna slabe), kao i sve one posljedice koje su zadobivene ozljede ostavile na tjelesno i duševno zdravlje tužitelja (otežano disanje kod većih napora i trčanja, bolnost oba koljena) tako i procenat umanjenja njegove životne i radne sposobnosti (5%) životnu dob (22 godine) te njegovo zanimanje (student građevinarstva).
Osim navedenog ovaj je sud imao u vidu i značenje povrijeđenog dobra, a vodio je računa i o cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).
Nije osnovan prigovor tužitelja da mu je na iznos dosuđene naknade za neimovinsku štetu trebalo priznati kamate od štetnog događaja budući da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su dosudili tužitelju kamatu od dana donošenja prvo- . stepene presude (čl. 277. st. 1. ZOO), jer je visina te naknade utvrđena u vrijeme donošenja prvostepene presude. Međutim, što se tiče kamate na materijalnu štetu (naknadu za tuđu pomoć) osnovano tužitelj prigovora, jer u odnosu na tu štetu tužitelj ima pravo na kamatu od dana dospijeća. Radi se o izdatku koji je tužitelj imao u vrijeme kada mu je bila potrebna tuđa pomoć (8 dana nakon ozljeđivanja), pa je za taj vid štete tužena došla u zakašnjenje onoga dana kada je tužitelj isplatio drugoj osobi, naknadu, odnosno kada je bio dužan platiti, a ne u vrijeme donošenja prvostepene presude.
To znači da je na taj iznos od 1.000 hrvatskih dinara tužena dužna platiti kamatu od 14.7.1986. g.
Iz navedenih razloga djelomično su preinačene nižestepene presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP a donesena je i odluka o cjelokupnom trošku (čl. 166. st. 2. ZPP), te odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 23. rujna 1992.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.