I Kž-641/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-641/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 151. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 23. lipnja 1999. godine broj K-11/99, u sjednici održanoj 19. listopada 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.K. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi, presudom od 23. lipnja 1999. godine broj K-11/99 proglasio je krivim Z.K. zbog kaznenog djela protiv Republike Hrvatske, povrede ugleda Republike Hrvatske iz čl. 151. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 390,00 kn i paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženik osobno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda ili blaža novčana kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 8. listopada 1999. godine broj DOKŽ-1352/99 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da je uslijed alkoholiziranosti bio u neubrojivom stanju odnosno smanjeno ubrojiv i da ta okolnost nije utvrđivana iako je to ujedno po optuženiku i uzrok počinjenja ovog kaznenog djela.

Za razliku od optuženika, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi činjenično stanje bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

O alkoholiziranosti optuženika govorili su tijekom postupka i sam optuženik, te saslušani svjedoci međutim, ne u pravcu da bi to moglo dovesti do zaključka da njegova svijest ne bi bila očuvana odnosno da bi ta alkoholiziranost, koja nije i egzaktno utvrđena, utjecala na mogućnost shvaćanja djela i upravljanja postupcima. Naprotiv, svjedoci su bili suglasni da su mu bile očuvane sposobnosti, kako za rasuđivanje, tako i odlučivanje, budući je unatoč upozorenju i odgovaranju prisutnih od djela, to učinio i to na način da je morao upotrijebiti i određene sposobnosti da dođe do zastave i da je zapali. Svi njegovi postupci, od dohvaćanja zastave, pri čemu je trebalo i poskočiti, njezinog otkidanja, paljenja, iznošenja van zapaljene zastave i bacanja na tlo sa vrha stepenica, u čemu su svjedoci bili suglasni, ne ukazuju na sumnju da bi bio u stanju koje bi isključivalo odnosno umanjivalo ubrojivost, niti je na to ukazivala ličnost samog optuženika i njegov raniji život, pa se stoga provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja nije ukazivalo potrebnim, niti je ono predlagano, a ne predlaže se niti sada u žalbi. Gola tvrdnja iz žalbe da je optuženik bio neubrojiv ili smanjeno ubrojiv, nije sama za sebe dovoljna da se zaključi o postojanju sumnje u tom pravcu pa da bi se određivalo vještačenje psihijatrijskim pregledom optuženika.

Zbog svega navedenog, nije ostvaren žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao niti povrede zakona, koja se posebno ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP nije nađena niti povreda zakona te povreda odredaba kaznenog postupka na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik ističe da je osoba mlađe životne dobi, zaposlen i da skrbi o obitelji, majci i mlađoj sestri, što su sve okolnosti, uz činjenicu da je bio stradalnik domovinskog rata, koje bi trebale uvjetovati blažu kaznenopravnu sankciju.

Protivno navodima iz žalbe sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, cijeneći kao olakotno priznanje optuženika i njegovo korektno držanje tijekom postupka, a kao otegotno da je ranije osuđivan, kao i sam način počinjenja djela i pravilno ih je vrednovao izričući optuženiku adekvatnu kaznu, koja će bez obzira na navode žalbe ostvariti svrhu kažnjavanja. Obiteljske prilike koje ističe optuženik nisu takve okolnosti koje bi takvu odluku suda prvog stupnja dovele u sumnju, a posebno s obzirom na težinu djela.

Stoga nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

Zbog svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. listopada 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.