Us-13188/2011-6 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-13188/2011-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Gordane Marušić-Babić članica vijeća te sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke u upravnom sporu tužitelja P.

V., D., R. F., kojeg zastupa opunomoćenik Z. Z., odvjetnik, S., protiv rješenja tuženog, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., klasa: 140-02/11- 03/OB:03129015807, urbroj: 341-99-06/2-11/8259, broj: 570952 od 10. studenoga 2011., radi prava na razmjerni dio starosne mirovine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2014.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Tuženo tijelo je osporenim rješenjem odbilo žalbu tužitelja izjavljenu na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe u Z., broj: 570952, klasa: UP/I 140-02/10-03/OB, urbroj: 341-99-06/2-10-003291 od 19. svibnja 2011. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine prema Općoj konvenciji o socijalnom osiguranju između Jugoslavije i Francuske (Službeni list- Međunarodni ugovori, broj: 1/67, 17/71, 22/75, 7/77 i 5/79., dalje u tekstu Opća konvencija) koja se u Republici Hrvatskoj primjenjuje na temelju članka 3. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 31/91.) uz obrazloženje da tužitelj ne ispunjava uvjet u pogledu dužine mirovinskog staža propisanog za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu iz članka 31. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07., 35/08., 121/10. i 130/10.-pročišćeni tekst- dalje u tekstu-ZOMO).

Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja. Smatra da je pogrešno pravno stajalište tuženoga prema kojem nema osnove za uračunavanje razdoblja od 1. siječnja 2000. do 30. studenoga 2010. provedenog u osiguranju R. A. u ukupni mirovinski staž koji služi za stjecanje prava na mirovinu prema Općoj konvenciji. Ovo stoga jer navedeno ne proizlazi iz odredbe članka 14. i članka 2. paragraga 1. Opće konvencije na koje se tuženo tijelo poziva. Stoga smatra da i obrazloženje tuženog tijela prema kojemu doprinosi u tom razdoblju nisu plaćeni u obveznom osiguranju Republike Francuske nije relevantno jer se konvencija niti jednom svojom odredbom ne poziva na doprinose.

Predlaže Sudu da uvaži tužbu i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Postupak u ovoj upravnoj stvari pokrenut je u povodu zahtjeva tužitelja od 22. srpnja 2010. za priznavanje prava na razmjerni dio prijevremene starosne mirovine sukladno odredbama Opće konvencije.

Prema članku 30. ZOMO pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik kad navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac).

Prema članku 14. Opće konvencije za radnike koji su uzastopno ili alternativno bili osigurani u objema državama ugovornicama za slučaj starosti, razdoblja osiguranja navršena kod nositelja osiguranja kao i razdoblja koja se priznaju ekvivalentnima osiguranju zbrajaju se pod uvjetom da se ne poklapaju, radi ostvarivanja prava na davanje.

Člankom 2. paragrafom 1. Opće Konvencije propisana su zakonodavstva o socijalnom osiguranju u Republici Francuskoj na koja se primjenjuje Opća Konvencija.

Navedenom odredbom nije obuhvaćeno zakonodavstvo koje uređuje osiguranje u zajednici R. A., zbog čega nisu ispunjeni uvjeti propisani Općom Konvencijom za zbrajanje razdoblja provedenog u toj zajednici osiguranja sa ostalim razdobljima osiguranja sukladno članku 14. Opće Konvencije za stjecanje prava na davanje, odnosno mirovinu. Budući da tužitelj bez tog razdoblja osiguranja (razdoblje osiguranja provedenog u zajednici osiguranja R. A. u Repbulici Francuskoj) ne ispunjava uvjet dužine mirovinskog staža iz članka 30. ZOMO za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu (što ni sam tužitelj u navodima tužbe ne osporava) upravno tijelo je pravilno odbilo zahtjev tužitelja za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu prema odredbama ZOMO-a, a u svezi s navedenim odredbama Opće Konvencije.

U postupku ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud nije našao da je tuženo tijelo povrijedilo zakon na štetu tužitelja kada je negativno odlučilo o njegovoj žalbi. Na temelju naprijed izloženih razloga Sud tužbene prigovore ocjenjuje neosnovanima. Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92) koji se primjenjuje na temelju prijelazne odredbe iz članka 90. (“Narodne novine” broj: 20/10. i 143/12.) odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. studenoga 2014.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Žanet Vidović, v.r.

mr. sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.