I Kž-10/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-10/1998-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi opt. I. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 3. prosinca 1997. broj Kv-410/97 (K-43/93), u sjednici održanoj 23. rujna 1998.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba opt. I.S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog opt. I.S. za primjenu odredaba Zakona o općem oprostu u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pomaganju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. OKZRH, koje se tom optuženiku stavlja na teret izmijenjenom optužnicom državnog odvjetnika.

Protiv tog rješenja žali se optuženik po svom branitelju T.P., odvjetniku iz P., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i primjenom odredaba o oprostu obustavi kazneni postupak protiv njega.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za obustavu kaznenog postupka primjenom odredaba o oprostu.

Naime, pogrešno žalitelj drži da sama činjenica što je kazneno djelo počinjeno za vrijeme koje obuhvaća Zakon o općem oprostu, a optuženik je tempore criminis bio djelatnik MUP-a PP U., dok je pok. S.P. pripadao tzv. rizičkoj društvenoj skupini, opravdava zaključak da se ovdje radi o kaznenom djelu počinjenom u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanom sukobu u Republici Hrvatskoj, odnosno u svezi s njima.

Nasuprot tome, inkriminirano kazneno djelo počinjeno je u U., dakle, u mjestu naglašeno udaljenom od linije bojišnice, a time i od ratom zahvaćenog područja, pa govora nema o tome da bi se tempore criminis taj najzapadniji kraj Republike Hrvatske trebao smatrati ratištem, u smislu odredaba međunarodnog prava.

Osim toga, oštećenik je bio civilna osoba, te iako dvojbenog ponašanja (ranije osuđivan), u podacima iz spisa nema čvrstih uporišta zaključku da bi on na bilo koji način učestvovao u agresiji na Republiku Hrvatsku, pa se tvrdnja žalbe o navodnoj umješanosti oštećenika u borbu protiv uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske svodi na hipotetičko nagađanje samog žalitelja. Konačno, kada bi i bila točna pretpostavka optuženika, tada bi upravo on, kao djelatnik policije, bio dužan poduzeti sve zakonske mjere za kazneni progon oštećenika, a ne postupiti na način kako ga se to tereti optužnicom državnog odvjetnika. Slijedom toga, a imajući u vidu da je ovaj Vrhovni sud u istom predmetu već odlučivao o primjeni Zakona o oprostu, i to negativno u odnosu na suoptuženika N.K., ostaje za zaključiti da se ovdje, bez obzira na motiv izvršenja djela, radi o klasičnom krvnom deliktu kakav po svojoj prirodi nije u izravnoj i neposrednoj svezi s ratnim događanjima, pa se, dakle, ne radi o kaznenom djelu kakovo ima u vidu odredba čl. 1. Zakona o općem oprostu.

Kako se navodima žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 23. rujna 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.