Pž-3091/2009-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

55. Pž-3091/09-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alice Pelicarić, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika T. Đ. d.o.o., OIB: ..., K., kojeg zastupa punomoćnk M. Š., odvjetnik u K., protiv tuženika-protutužitelja M. d.o.o., OIB: ..., K., kojeg zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & R. iz Đ., radi isplate iznosa od 129.214,00 kn po tužbi i utvrđenja raskida ugovora i isplate iznosa od 40.000,00 kn po protutužbi, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-775/08 od 6. veljače 2009., u sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-775/08 od 6. veljače 2009. te sudi:

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca poslovni broj Ovrv-147/08 od 27. lipnja 2008. kojim je tuženiku- protutužitelju naloženo u roku od osam dana platiti tužitelju-protutuženiku iznos od 129.214,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 17% godišnje koja na taj iznos teče od 7. lipnja 2008. do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 15% godišnje, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.468,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi od 17% godišnje od 27. lipnja 2008. do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 15% godišnje.

II. Ukida se navedeni platni nalog u dijelu u kojem je određena isplata zakonskih zateznih kamata po stopi iznad 15% godišnje od 1. srpnja 2011 do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da je dana 14. prosinca 2008. raskinut usmeni ugovor o prodaji kombi vozila marke „Mercedes Sprinter“ 311 CDI, Diesel, broj šasije ..., godina proizvodnje 2005., sklopljen tijekom 6. mjeseca 2008. između tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja, te se nalaže tužitelju-protutuženiku da vrati tuženiku- protutužitelju novčani iznos od 40.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2008. do isplate po godišnjoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, sve u roku od osam dana.“

IV. Nalaže se tuženiku-protutužitelju, u roku od osam dana, naknaditi tužitelju- protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.800,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-775/08 od 6. veljače 2009. ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca poslovni broj Ovrv-147/08 od 27. lipnja 2008. kojim je tuženiku- protutužitelju naloženo u roku od osam dana platiti tužitelju-protutuženiku iznos od 129.214,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškove ovršnog postupka te je tužbeni zahtjev odbijen (točka I. izreke), dok je prihvaćen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je 14. prosinca 2008. raskinut usmeni ugovor o prodaji kombi vozila marke „Mercedes Sprinter“ 311 CDI, Diesel, broj šasije ..., godina proizvodnje 2005., sklopljen tijekom 6. mjeseca 2008. između tužitelja-protutuženika i tuženika- protutužitelja, te je naloženo tužitelju-protutuženiku vratiti tuženiku-protutužitelju novčani iznos od 40.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 15.860,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 6. veljače 2009. do isplate (točka III. izreke).

Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu ostatka kupoprodajne cijene u iznosu od 129.214,00 kn, jer je utvrdio da je između stranaka postojao dogovor da će dio cijene tuženik-protutužitelj platiti u novcu, a dio te obveze će ispuniti prijebojem na način da će tuženik-protutužitelj tužitelju-protutuženiku i trećim osobama izvršiti radove asfaltiranja i isporučiti beton. Sud također zaključuje da je tužitelj tražio plaćanje po spornom računu prije dospijeća obveze, a na što nije imao pravo sukladno čl. 175. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO). Glede protutužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud zaključuje da je ostvarena pretpostavka za raskid ugovora iz čl. 369. st. 1. ZOO-a, jer je nakon zaključenja ugovora o prodaji motornog vozila nastupila izvanredna promjena okolnosti, te je ispunjenje obveze za tuženika-protutužitelja postalo pretjerano otežano. Promijenjena okolnost odnosi se na činjenicu da je tužitelj-protutuženik postupio suprotno dogovoru o načinu i roku plaćanja te je time tuženiku-protutužitelju ispunjenje obveze postalo otežano. Slijedom navedenog, a imajući u vidu i odredbu čl. 371. ZOO-a, sud ocjenjuje da je tuženik-protutužitelj osnovano raskinuo ugovor o prodaji vozila. Na temelju čl. 368. st. 2. ZOO-a sud je ocijenio osnovanim i zahtjev tuženika-protutužitelja za vraćanje iznosa od 40.000,00 kn sa zateznim kamatama od dana raskida ugovora koji iznos je tuženik-protutužitelj platio tužitelju-protutuženiku na ime dijela prodajne cijene. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08).

Tužitelj-protutuženik je protiv navedene presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je sud iz provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o tome da je između stranaka postojao dogovor da će dio obveze tuženik-protutužitelj ispuniti prijebojem, odnosno izvršenjem radova asfaltiranja te isporukom betona. Nadalje navodi da tuženik-protutužitelj ničim nije dokazao da je bilo ugovoreno plaćanje prijebojem, nitko od saslušanih svjedoka nema saznanja o samom dogovoru stranaka, a sve ponude na koje se tuženik- protutužitelj poziva u svom podnesku od 16. prosinca 2008. nikada prije toga nisu dostavljene tužitelju-protutuženiku, već su mu po prvi puta dostavljene uz taj podnesak i to nakon što je tužitelj-protutuženik već pokrenuo postupak ovrhe protiv tuženika-protutužitelja radi isplate ostatka cijene. Tužitelj-protutuženik smatra da nije bilo nikakvih razloga za utvrđivanje raskida ugovora s obzirom na to da je upravo tuženik-protutužitelj bio taj koji nije ispunio svoju obvezu plaćanja prodajne cijene. Stoga da je sud polazeći od pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje nije mogao primijeniti, čime je povrijedio materijalno pravo na štetu tužitelja-protutuženika. Osim toga, da je ostvaren i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je izreka pobijane presude potpuno nejasna i u proturječnosti s danim obrazloženjima. Radi navedenog, predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita.

Suprotno žalbenim navodima, ocjena je ovog suda da pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj sadržajno ukazuje navodima žalbe, jer je izreka pobijane presude jasna te nije proturječna razlozima iz obrazloženja. Ocjena je ovog suda da nisu ostvarene niti druge naprijed navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, prvostupanjski sud je iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o odlučnoj činjenici postojanja dogovora o načinu ispunjenja obveze isplate cijene isporukom betona i izvršenjem radova asfaltiranja, te je na temelju takvog pogrešnog zaključka o odlučnoj činjenici, pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj-protutuženik tužbenim zahtjevom traži isplatu ostatka cijene za prodano vozilo u iznosu od 129.214,00 kn na temelju računa br. 85/08 od 6. lipnja 2008., dok tuženik-protutužitelj protutužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je 14. prosinca 2008. raskinut usmeni ugovor o prodaji tog vozila marke „Mercedes Sprinter“ 311 CDI, diesel, broj šasije ..., godina proizvodnje 2005., te da se tužitelju- protutuženiku naloži vraćanje s osnove tog ugovora primljenog iznosa od 40.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od raskida ugovora do isplate.

Nije sporno između stranaka da su tužitelj-protutuženik u svojstvu prodavatelja i tuženik-protutužitelj u svojstvu kupca, neutvrđenog dana u mjesecu lipnju 2008. sklopili usmeni ugovor o prodaji motornog vozila marke „Mercedes Sprinter“ 311 CDI, diesel, broj šasije ..., godina proizvodnje 2005., za cijenu u iznosu od 169.214,00 kn, te da je tužitelj-protutuženik predao vozilo tuženiku-protutužitelju. Također nije sporno da je tuženik-protutužitelj platio tužitelju-protutuženiku dio prodajne cijene u iznosu od 40.000,00 kn.

Osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o tome da je između stranaka postojao dogovor da će ostatak obveze tuženik-protutužitelj ispuniti prijebojem, odnosno izvođenjem radova asfaltiranja te isporukom betona. Sud izvodi ovakav zaključak iz iskaza svjedoka D. Đ. i J. A., iako navedeni svjedoci nemaju nikakvih neposrednih saznanja o samom dogovoru i načinu plaćanja prodanog vozila. Ovo iz razloga što je svjedok D. Đ. bio prisutan pregovorima o prodaji predmetnog vozila između zastupnika po zakonu stranaka koji su se vodili u travnju 2008., dakle prije sklapanja predmetnog ugovora o prodaji vozila (ugovor je nesporno sklopljen u lipnju 2008.). Niti iz iskaza svjedoka J. A. koji je svjedočio samo o tome da je na poziv i uz prisustvo zastupnika po zakonu tuženika u mjesecu lipnju 2008. izvršio izmjeru tužiteljevog poslovnog prostora (nekretnine) radi davanja ponude za izvođenje asfalterskih radova, ali da mu je kasnije rečeno da ta ponuda nije prihvaćena, sud nije mogao sa sigurnošću izvesti zaključak da je između stranaka postignut dogovor o plaćanju dijela duga izvođenjem radova asfaltiranja i isporukom betona.

Sporazum o zamjeni ispunjenja, na postojanje kojeg ukazuje odluka prvostupanjskog suda, uređen je odredbom čl. 166. st. 1. ZOO-a. U toj odredbi je propisano da obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo od onoga što mu se duguje. Dakle, prema toj odredbi prvotna obveza dužnika ne prestaje odmah, već tek u trenutku kad dužnik ispuni drugu činidbu umjesto dugovane. Međutim, ne ispuni li dužnik tu novu činidbu, vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje prvotne obveze. Kako je već naprijed navedeno, u konkretnom slučaju tuženik-protutužitelj, prije svega, nije dokazao osnovanost svog prigovora da je s tužiteljem-protutuženikom sklopio takav sporazum o zamjeni ispunjenja. No, čak i da je takav sporazum postignut, tužitelj-protutuženik bi imao pravo zahtijevati ispunjenje prvotne obveze koja se sastoji od isplate ostatka prodajne cijene, budući da je nesporno da tuženik-protutužitelj na ime ispunjenja duga nije izvršio nikakvu drugu činidbu. Pri tom se ističe da nije odlučno je li dužnik bio spreman ispuniti tu drugu obvezu, već je odlučno je li ta druga zamjenska obveza ispunjenja ili nije prije nego li je vjerovnik zatražio ispunjenje prvotne obveze.

Budući da tuženik-protutužitelj nije dokazao da je postignut dogovor o zamjeni ispunjenja, odnosno da je u sporazumu s tužiteljem-protutuženikom umjesto plaćanja cijene izveo radove asfaltiranja i isporučio beton, tužiteljeva-protutuženikova tražbina na isplatu ostatka prodajne cijene u visini od 129.214,00 kn nije prestala, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno održati na snazi predmetni platni nalog.

Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan i na temelju odredbe čl. 175. st. 3. ZOO-a jer je tužitelj-protutuženik pokrenuo ovrhu prije dospjelosti tražbine. Naime, odredbom čl. 326. st. 1. ZPP-a je propisano da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu ako je ona dospjela do zaključenje glavne rasprave. Kako iz utuženog računa proizlazi da je tražbina na isplatu ostatka cijene svakako dospjela najkasnije u kolovozu 2008., dakle, prije zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, nije postojala zapreka da se tužbeni zahtjev prihvati.

Ocijenivši osnovanim protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut predmetni ugovor o prodaji motornog vozila s danom 14. prosinca 2008. i izricanjem naloga tužitelju-protutuženiku da vrati tuženiku-protutužitelju na temelju tog ugovora isplaćeni iznos od 40.000,00 kn, prvostupanjski sud je također pogrešno primijenio materijalno pravo.

Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 369. st. 1. ZOO-a zaključivši da je nakon zaključenja ugovora o prodaji motornog vozila nastupila izvanredna promjena okolnosti koja se odnosi na činjenicu da je tužitelj-protutuženik postupio suprotno dogovoru o načinu i roku plaćanja zbog čega je tuženiku- protutužitelju ispunjenje obveze postalo otežano. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, raskid ugovora nastupio je 14. prosinca 2008. jednostranom izjavom tuženika- protutužitelja. Prije svega, raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti uređen odredbom čl. 369. ZOO-a može se odrediti samo konstitutivnom odlukom suda, a ne i jednostranom izjavom ugovorne strane. Stoga je već samo iz ovog razloga protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor raskinut pogrešno prihvaćen primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZOO-a. Osim toga, kako je naprijed utvrđeno, činjenica na koju se prvostupanjski sud poziva kao okolnost zbog koje je tuženiku- protutužitelju ispunjenje obveze postalo otežano, nije dokazana, niti bi takva činjenica, čak i da postoji, predstavljala izvanrednu promjenu okolnosti kakvu podrazumijeva čl. 369. st. 1. ZOO-a. Niti iz ostalih utvrđenih činjenica ne proizlazi da je tuženik-protutužitelj valjano raskinuo ugovor o prodaji vozila s danom 14. prosinca 2008. Štoviše, tuženik-protutužitelj koji nije u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate cijene, nije mogao jednostrano raskinuti ugovor s tužiteljem-protutuženikom koji je pak svoju obvezu predaje motornog vozila u cijelosti izvršio (arg. iz čl. 360. ZOO-a). Prema tome, kako nisu postojali uvjeti za tuženikov-protutužiteljev jednostrani raskid ugovora, njegova izjava o raskidu ugovora s učinkom od 14. prosinca 2008. nema kao posljedicu prestanak predmetnog ugovora o prodaji motornog vozila, niti je tužitelj-protutuženik dužan vratiti tuženiku-protutužitelju dio isplaćene cijene u iznosu od 40.000,00 kn. Iz tih je razloga pogrešno primijenjena i materijalno pravna odredba iz čl. 368. st. 2. ZOO-a.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 373. t. 2. i 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti te prihvatiti tužbeni zahtjev na isplatu ostatka kupoprodajne cijene na temelju čl. 376. st. 1. ZOO-a, odnosno održati na snazi naprijed označeni platni nalog (čl. 451. st. 3. ZPP-a), te u cijelosti odbiti protutužbeni zahtjev pravilnom primjenom čl. 369., čl. 360. i čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a, jer nisu postojali uvjeti za tuženikov-protutužiteljev jednostrani raskid ugovora.

Odluka o stopi zakonskih zateznih kamata iz točke II. izreke ove presude temelji se na pravilnoj primjeni čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke („Narodne novine“ broj 66/11) u kojoj je propisano da eskontna stopa Hrvatske narodne banke od 1. srpnja 2011. iznosi 7% godišnje, što uvećano za osam postotnih poena iz čl. 29. st. 2. ZOO-a iznosi 15% godišnje.

Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju-protutuženiku je valjalo priznati trošak parničnog postupka koji je odmjeren sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07; dalje: Tarifa). Tužitelju-protutuženiku je od zatraženih troškova priznat trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanima 28. studenoga 2008., 9. siječnja 2009. i 23. siječnja 2009. sukladno Tbr. 9./1. Tarife za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno ukupno iznos od 7.500,00 kn uvećano za PDV od 22% u iznosu od 1.650,00 kn (Tbr. 42. Tarife), a priznat mu je i trošak pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 1.650,00 kn, što ukupno čini iznos od 10.800,00 kn. Za troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.468,00 kn održan je na snazi platni nalog. Troškove žalbenog postupka tužitelj- protutuženik nije zatražio, pa mu ih ovaj sud niti nije mogao priznati, iako bi mu oni pripadali prema uspjehu sa žalbom. Slijedom navedenog, ukupno je tužitelju- protutuženiku valjalo na ime troškova parničnog postupka priznati iznos od 10.800,00 kn, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 13. studenoga 2013.

Za točnost otpravka

PREDSJEDNIK VIJEĆA ovlašteni službenik

ALICA PELICARIĆ, v.r.