Rev-2283/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2283/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. I. iz K., K. J. iz K., M. S. iz K., L. I. iz K. , V. Z. iz K., K. I. iz K. B., S. N. iz M.P., M. I. iz Z., M. B. iz N. P., Š. Z. iz K. b., G. V. iz M., svi zastupani po punomoćniku M. S., odvjetniku iz K., G. D. iz S., zastupan po punomoćniku D. F., odvjetniku iz K., i K. Z. iz K., zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku iz K., protiv tužene P. P. i., RO V. t. K., sada D. p. P. p.o. K. koju zastupa Z. J., dipl. pravnik, radi isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 4. lipnja 1992. br. Gž-847/1992-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 4. veljače 1992. br. P-1072/91, u sjednici održanoj dana 29. listopada 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužene kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je obvezana tužena da plati tužiteljima naknadu za prekovremeni rad u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude sa sporednim potraživanjima.

Protiv presude drugostepenog suda izjavila je reviziju tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude nižestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred drugim vijećem.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužena neosnovano u reviziji tvrdi da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. i čl. 354. st. 2. toč. 7. u vezi čl. 5. i toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) u daljnjem tekstu ZPP, jer takve povrede ne predleže. Naime, okolnost što je drugostepeni sud najprije u svom ukidnom rješenju naložio" prvostepenom sudu da u ponovnom postupku izvede dokaz vještačenjem o potrebi prekovremenog rada i izvršenju tog rada, čija je naknada predmet ovog spora, a u pobijanoj je presudi ocijenio da se zakonita i pravilna odluka o sporu mogla donijeti i bez provođenja tog dokaza, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. ZPP-a, jer prema odredbi/iz čl. 300. st. 4. ZPP- a sud u daljnjem toku parnice nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza. Okolnost što prvostepeni sud nije udovoljio zahtjevu tužene da se pri ponovnom suđenju dopunski saslušaju i svjedoci koje je ona predložila u toku postupka ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. u vezi čl. 5. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tužena jer pri ponovnom suđenju nisu iznesene nove relevantne okolnosti na koje bi se trebali izjasniti svjedoci. Naime, pri ponovnom je suđenju punomoćnik tužene predložio da se ti svjedoci saslušaju na okolnost kako je došlo (povod) do izmjene pravilnika kojim su regulirane plaće, jer su se stranke o tome različito izjasnile (strana 175/6 spisa) no ta okolnost nije uopće relevantna za pravilno i zakonito suđenje u ovom sporu. Presude nižestepenih sudova nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati i stoga se neosnovano tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je obvezana tužena P. p. i. RO V. t. K., sada DP P. p. o. K. da plati tužiteljima, trinaestorici radnika tužene za prekovremeni rad, koji su obavljali na radilištu tužene u L. godine 1986, 1987. i 1988. godine iznose navedene u izreci prvostepene presude jer je utvrđeno da su organizatori posla u L. koje je odredila tužena zbog specifičnih okolnosti u kojima su u ime tužene pružali usluge u prehrani stranim i domaćim firmama organizirali rad na terenu tako da su gotovo svi radnici svo vrijeme prekovremeno radili o čemu je tužena tokom 1986, 1987. i 1988. godine bila redovno obavještavana putem ovjerovljenih lista nadležnih osoba o obavljenom redovnom i prekovremenom radu, odnosno prisutnosti na radu.

Tome tužena sve do završetka programa rada u L. i povratku tužitelja u domovinu nije prigovorila. Temeljem navedenih evidencijskih lista tužena je isplaćivala tužiteljima svo vrijeme naknadu za rad u redovnom radnom vremenu, a djelomično i za prekovremeni rad, što znači da je tužena priznavala potrebu prekovremenog rada i odobravala ga, ali kad su tužitelji po povratku u domovinu tražili da se izvrši konačan obračun njihovih zarada tužena je odbila da im plati daljnje iznose, navodeći sad da prekovremeni rad nije bio uopće potreban i da nije niti izvršavan, jer da uostalom radnici u L. nisu imali što raditi niti u redovno radno vrijeme.

Primjerice u vezi davanja E. međuobroka, koji se sastoje u čaju i dr. navela je da međuobrok nije bio ugovoren i osporila je postojanje problema u vezi sa nabavkom živežnih namirnica, navodeći da takvih problema ili uopće nije bilo, jer da su postojala priručna skladišta ili da su se mogli drugčije riješiti, tj. ne nabavljati svježe živežne namirnice na. udaljenosti od 800 km, već eventualno na udaljenosti od 300 km od radnog logora u kome su tužitelji radili i tome slično. Tužitelji S. i K. koji su organizirali faktični rad u L. i s tim u vezi imali ovlaštenje od tužene da narede radnicima prekovremeni rad obrazložili su primjerice da su E. davali dodatni obrok jer su to oni zahtijevali kao neophodno (čaj) i da su nekim stranim firmama po zahtjevu dostavljali hranu na radilište, da su nabavljali živežne namirnice pod izuzetno otežanim okolnostima itd., a da zbog nedovoljnog broja radnika, posebno nedostatka kvalificiranih radnika da su svi radnici morali praktički raditi gotovo sve i u prekovremenom radu, o čemu je bila obavještavana tužena.

Korisnicima usluga da se nastojalo udovoljiti kako bi se održala poslovna suradnja i da se stoga organizacija rada tako odvijala. Nakon što je tužena za vrijeme od oko tri godine u najmanju ruku tolerirala organizaciju rada koju su provodili tužitelji S. i K., a s tim u vezi i prekovremeni rad koji je djelomično i plaćala o čemu postoji i službena dokumentacija, ne može sada s uspjehom tvrditi da je organizacija posla trebala biti drugačija, pozivajući se medu ostalim i na normative u pružanju usluga u prehrani uopće (a rad se u L. odvijao u izuzetno specifičnim okolnostima klimatskim, političkim, neadekvatnim brojem i strukturom radnika i dr. i s tim u vezi inzistirati da se sada provede vještačenje u domovini o potrebi prekovremenog rada u L. uopće i njegovom faktičnom izvršenju.

Stoga je pravilno odbijen prijedlog za vještačenje, jer rezultat tog dokaza i po ocjeni ovog suda ne bi mogao dovesti do drugačijeg rješenja ovog spora, obzirom da se u ovom sporu ne radi o razjašnjenju stvari za koje je potrebno stručno znanje koje sud nema, već o činjeničnom pitanju da li su tužitelji doista izvršili prekovremeni rad za koji im je tužena dužna platiti utuženu naknadu, a te je činjenice sud utvrdio na temelju službene dokumentacije na koju se poziva i iskaza tužitelja saslušanih u svrhu dokazivanja.

Okolnost što za sporni prekovremeni rad nisu dati svakodnevni pojedinačni nalozi, nema za posljedicu gubitak prava na naknadu za taj rad jer za to nema zakonske osnove.

Predmet ovog spora je novčano potraživanje naknade za prekovremeni rad i stoga tužena u reviziji bespredmetno navodi da se tužitelji nisu u zakonom propisanom roku s tim zahtjevom obratili nadležnom organu tužene, jer to.nije uvjet za ostvarivanje spornog novčanog potraživanja u sudskom postupku.

Novčani obračun naknade nije sporan.

Kad je kraj takvog stanja stvari udovoljeno tužbenom zahtjevu, pravilno je primijenjeno materijalno pravo pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužene kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 29. listopada 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.