I Kž-975/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 975/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S. Ž.-Nj., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženice podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 21. svibnja 2009., br. K-22/08, u sjednici održanoj 14. siječnja 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. S. Ž.-Nj., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Čakovcu proglašena je krivom opt. B. S. Ž.- Nj., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ za koje joj je djelo primjenom odredaba o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ za koje joj je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a primjenom odredaba o stjecaju osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica po branitelju K. G., odvjetniku iz Č., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP ("Narodne novine", broj 110/97,

I Kž 975/09-3

27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06), predložio je da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženice nije osnovana.

Žaliteljica uvodno naznačuje žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim kako se ona očitovala nakon pravne izmjene optužnog akta po državnom odvjetniku u smislu čl. 320. st. 4. ZKP, zbog čega i ne može podnijeti žalbu iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno čl. 363. st. 7. ZKP.

Iz sadržaja žalbe proizlazi nadalje da se optuženica žali zbog bitne povrede odredaba ZKP, koja se pravno ne označava, a iz sadržaja žalbe, u tom dijelu, proizlazilo bi da se žali zbog bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi s čl. 9. st. 2. ZKP, zbog čega smatra da se iz spisa predmeta treba izdvojiti zapisnik o ispitivanju svjedoka P. S., potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, izvješća o uhićenju i dovođenju, kao i nalaz i mišljenje toksikološkog vještaka. Prema stajalištu žalbe razlozi za izdvajanje zapisnika o ispitivanju navedenog svjedoka odnosili bi se na tvrdnju žalitelja da je svjedok P. S. ustvari bio pouzdanik policije, pa da se dakle radilo o posebno izvidnoj mjeri iz čl. 180. toč. 4. ZKP, a ista je suprotno čl. 182. st. 6. ZKP poduzeta bez naloga istražnog suca, zbog čega i dokazi za koje se na temelju njih saznalo ne mogu biti uporabljeni u kaznenom postupku.

Do tih zaključaka žalba je došla usporedbom i ocjenom svjedoka P. S. i svjedoka D. T., smatrajući da je svjedok P. S. bio poticatelj na počinjenje kaznenih djela, kada je pet dana uzastopce nazivao optuženicu da mu vrati ranije pozajmljene tablete heptanona. Osim toga, za žaliteljicu je bila intrigantna i pojava policije na jednom od najprometnijih parkirališta u gradu Č. za vrijeme najveće prometne gužve, što također ukazuje smatra žalba na posebnu ulogu svjedoka P. S.. Osim toga, ovaj svjedok nikada nije optužen za kazneno djelo stavljanja u promet opojnih droga, niti je kažnjen za posjedovanje opojne droge, zbog čega u konačnici žalba smatra da se radi o organiziranoj provociranoj predaji droge od strane djelatnika policije, kao nezakonitom dokazu, kada osoba pouzdanika nije bila određena posebnom izvidnom mjerom.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, takove apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP nema.

Pritom je bitno naglasiti, da su optuženica i svjedok P. S. duževremeni ovisnici o opojnoj drogi heroinu, a u vrijeme inkriminacije oboje su bili na supstitucijskoj drogi heptanonu, te su i ranije znali jedan drugome pozajmljivali, kao i u inkriminiranom razdoblju.

Osim toga, iz sadržaja iskaza svjedoka D. T., djelatnike policije proizlazi, da su u vrijeme događaja djelatnici policije obavljali rutinsku kontrolu pojedinih mjesta u gradu Č., radi eventualnog otkrivanja zlouporabe opojnih droga, pa se dakle radilo o običnoj, ali ne ciljanoj opservaciji optuženice. U okviru te opservacije slučajno je zatečena optuženica za koju su djelatnici policije imali prethodnog saznanja da je ovisnica, što je u svom svjedočkom iskazu potvrdio i svjedok D. T.. U okviru te opservacije pratili su ponašanje oštećenice te uočili nailazak svjedoka P. S., kojeg su također poznavali kao duževremenog ovisnika o opojnim drogama. Nakon što su optuženica i svjedok razmijenili ono što su imali u rukama,

I Kž 975/09-3

svjedok D. T., djelatnik policije, pristupio je svjedoku P. S., koji je ostao zatečen tom radnjom djelatnika policije, i predao 5 tableta heptanona koje je držao u rukama.

Iz svega naprijed izloženog proizlazi da tvrdnje žaliteljice o tome da je zaticanje svjedoka P. S. izvršeno u okviru posebne izvidne mjere iz čl. 180. toč. 4. ZKP iako nije prethodno izdan sudbeni nalog za određivanje te mjere, predstavlja doista proizvoljnu tvrdnju žaliteljice kojom ona insinuira tobožnju suradnju između svjedoka P. S. i djelatnika policije, u svrhu otklanjanja kaznene odgovornosti, iako za takvu tvrdnju nema uporišta u provedenim dokazima.

Nije stoga osnovana žalba optuženice zbog isticane apsolutne bitne postupovne povrede, a ispitivanjem njene žalbe po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nisu nađene ni one bitne postupovne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona optuženica ističe tvrdnju da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti. Kod takove ocjene žaliteljica smatra da je riječ o vraćanju duga od 5 tableta heptanona, a vraćanjem duga, ona ništa nije dala na što svjedok S. ne bi imao pravo, pa takva njena radnja isključuje protupravnost i nezakonitost.

Suprotno izloženim tvrdnjama žaliteljica, izložene povrede zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP nema, već je sud prvog stupnja na optuženicu i njeno djelo ispravno primijenio odredbu čl. 173. st. 5. KZ.

Naime, svjedok P. S. pozajmio je optuženici generičku stvar u vidu pet smrvljenih tableta heptanona, pomiješanih sa C. praškom. Stoga okolnost da je oštećenica nakon pet dana od pozajmice njemu vratila generičku zamjenjivu stvar u vidu pet tableta heptanona ukazuje da je u svijesti optuženice u vrijeme počinjenja djela postojala namjera vraćanja tih tableta sa svrhom da ih svjedok dalje troši, a time je ostvarila sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ.

Nije stoga osnovana žalba optuženice zbog povrede kaznenog zakona.

Uvodnim naznačavanjem žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 382. ZKP ispitao osnovanost i zakonitost odluke o kazni i pritom našao da su ispravno primijenjene odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ i to pravilnom ocjenom onih okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeru kazne optuženici, pri čemu je sud prvog stupnja kao otegotno posve ispravno cijenio njenu raniju osuđivanost za istovrsno kazneno djelo, iako u najblažem obliku, kao i za imovinsko kazneno djelo. Pritom je sud prvog stupnja ispravno utvrđenim olakotnim okolnostima u vidu priznanja djela nakon izmjene optužnice dao značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti.

Stoga je po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu naprijed izložene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo optuženici primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 4. b. u svezi sa st. 2. KZ utvrditi kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te za kazneno djelo neovlaštenog posjedovanja iz čl. 173. st. 1. KZ

I Kž 975/09-3

kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. c. KZ izreći joj jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, jer će se i tako izrečenom kaznom zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u svemu ostvariti vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženice, ni povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP), trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 14. siječnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.