Rev-3000/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3000/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, mr. Olge Jelčić i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. L. iz B., koju zastupaju Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnici iz B., protiv tuženika Lj. B. B., koga zastupa Z. K., odvjetnik iz B., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 29. travnja 1999. godine broj Gž-642/99-2, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru od 22. siječnja 1999. godine broj P-1156/97- 70, na sjednici održanoj dana 18. prosinca 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud je svojim rješenjem od 29. travnja 1999. godine broj Gž-642/99-2 potvrdio rješenje Općinskog suda u Bjelovaru od 22. siječnja 1999. godine broj P-1156/97-70, kojim je odbačena tužiteljičina tužba protiv tuženika.

Protiv tog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također bila dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje u smislu čl. 386. ZPP u svezi sa čl. 400. st. 4. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Obrazloženje pobijane presude sadrži razloge u odlučnim činjenicama.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

U provedenom postupku je utvrđeno da je tužiteljica protiv tužene podnijela tužbu na poništenje odluke disciplinske komisije od 12. srpnja 1991. godine broj 02-13/4/91, kojim je tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, kao i na poništenje usmene drugostupanjske odluke radničkog savjeta tužene od 2. rujna 1991. godine, kojom je bio odbijen prigovor tužiteljice protiv spomenutog prvostupanjskog rješenja, a taj je prigovor tužiteljica izjavila tuženoj 24. srpnja 1991. godine. Tužbenim zahtjevom tužiteljica dalje traži da je tužena vrati na radno mjesto, na kojemu je radila prije izricanja disciplinske mjere, te da joj prizna sva prava iz radnog odnosa, isplati plaću koju bi bila ostvarila u vremenskom razdoblju od 10. srpnja 1991. godine do povratka na posao, božićnicu, naknadu za topli obrok i godišnji odmor.

Iz tužbenih navoda, odnosno navoda tužiteljice proizlazi da je o tužiteljičinom prigovoru protiv prvostupanjske odluke u izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa radnički savjet tužene održao sjednicu 2. rujna 1991. godine, međutim nije ispunio svoju obvezu iz čl. 47. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostupanjske odluke, prema kojoj je odluka drugostupanjskog disciplinskog tijela u radnoj organizaciji morala biti izražena u pismenom obliku u roku od 3 dana i dostavljena osobama koje su ovlaštene izjaviti prigovor. Tuženik međutim nije tako postupio. Drugostupanjska odluka tužiteljici nije nikada dostavljena, a prvostupanjska odluka je potvrđena. Nakon što joj tužena nije na izričit zahtjev u pismenom obliku upućen 30. siječnja 1992. godine uručila odluku tužiteljica je dana 12. ožujka 1992. godine podigla tužbu s tužbenim zahtjevom na obustavljanje disciplinskog postupka i vraćanje na posao, te priznanje svih prava iz radnog odnosa. Takav tužbeni zahtjev je tužiteljica podneskom od 4. svibnja 1994. godine preinačila na poništenje odluke disciplinske komisije, kojim je izrečena mjera prestanka radnog odnosa i usmene odluke radničkog savjeta od 2. rujna 1991. godine, vraćanje na posao i priznanje sva prava iz radnog odnosa te isplata plaće.

U smislu čl. 66. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Narodne novine, broj 34/91, dalje ZOPRO) ako nadležno drugostupanjsko tijelo ne donese odluku o prigovoru u roku od 30 dana može se pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u roku od 15 dana nakon proteka roka u kojem je drugostupanjsko tijelo bilo dužno donijeti odluku o prigovoru. U smislu čl. 83. ZOPRO radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog tijela u organizaciji ili ako to tijelo ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

Iz sadržaja revizije proizlazi da je tužiteljica znala kada je tužena bila dužna donijeti odluku o prigovorima protiv izricane disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, pa je u smislu prije spomenutih zakonskih odredba nakon što tužena u roku od 30 dana nije donijela odluku o prigovorima u daljnjem roku od 15 dana mogla zatražiti zaštitu kod suda. Kako tužiteljica nikada kasnije nije primila odluku, to rok za traženje sudske zaštite nije mogao početi teći kasnije, već je u njezinom slučaju rok od 45 dana (30+15) tekao od dana izjavljivanja prigovora protiv prvostupanjskog rješenja.

Zbog toga su zakonita rješenja nižestupanjskih sudova, makar su oni pogrješno primijenili materijalno pravo temeljeći svoja rješenja na saznanju tužiteljice za sadržaj konačne odluke na sjednici radničkog savjeta, gdje je tužiteljica bila prisutna, koje je saznanje tužiteljica poricala. Tužena drugostupanjsku odluku nije donijela u pismenom obliku, pa je teško govoriti o saznanju o sadržaju odluke koja mora biti donijeta u pismenom obliku i sa poukom o pravnom lijeku. U ovom slučaju ne radi se o dvojbenoj dostavi odluke tužiteljici, jer odluka nije bila izrađena u pismenom obliku i nesporno pokušaj dostave odluke nije bio izvršen. U ovom slučaju radi se o propuštanju rokova iz čl. 83. ZOPRO.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio.

U Zagrebu, 18. prosinca 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.