I Kž-819/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 819/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i Frančula mr. Rudolfa kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.I. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te branitelja opt. T.A. i opt. M.P. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 29. rujna 1994. br. K-43/94, u sjednici održanoj 12. listopada 1994.,

r i j e š i o j e :

Žalbe državnog odvjetnika, te braniteljice opt. T.A., odvjetnice P.S. i branitelja opt. M.P., odvjetnika P.V., se uvažavaju, te se pobijano rješenje ukida.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 32. st. 1. ZKP, Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio se stvarno nenadležnim za suđenje u predmetu protiv opt. B.I. i dr. zbog devet krivičnih djela ubojstava iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Ujedno je odlučeno da će se po pravomoćnosti te odluke predmet uputiti Vojnom sudu u Zagrebu.

Protiv tog rješenja žale se državni odvjetnik i branitelj opt. M.P., odvjetnik P.V., s prijedlozima da se pobijano rješenje ukine i spis vrati Županijskom sudu u Gradu Zagrebu kao stvarno nadležnom, te se žali i braniteljica opt. T.A., odvjetnica P.S. iz Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i u odnosu na njezinog branjenika krivični postupak obustavi.

Žalbe su osnovane.

Pravilno ističu žalitelji da je prema sadašnjem stanju predmeta i postojećim podacima u spisu, za suđenje u ovom postupku stvarno nadležan civilni sud, odnosno Županijski sud u Gradu Zagrebu.

Naime, prema podacima Ministarstva obrane, Zbornog područja Zagreb, VP Sisak (list 356 spisa), proizlazi da je opt. B.I. bio pripadnik Hrvatske vojske od 1. travnja 1993. godine, opt. T.A. od 1. ožujka 1992. godine, a opt. M.P. od 23. ožujka 1992. godine, time da je svoj trojici optuženika svojstvo vojne osobe prestalo izricanjem stegovne kazne gubitka službe djelatne vojne osobe presudama Vojnostegovnog suda pri Zapovjedništvu Zbornog područja Zagreb od 9. rujna 1993. godine.

Budući da su krivična djela za koja se optuženici terete počinjena dana 10. kolovoza 1993. godine, dakle u vrijeme kada su optuženici imali svojstvo vojne osobe, ali im je do podizanja optužnog akta dana 11. ožujka 1994. godine to svojstvo prestalo, prema čl. 4. st. 1. i 2. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN", br. 67/91, 25/92 i 81/92) postupak je nadležan provesti civilni sud.

Utvrđenja suda prvog stupnja prema kojima bi u konkretnom slučaju postupak bio nadležan provesti vojni sud, neprihvatljiva su budući da se temelje na zaključcima koje taj sud nije bio ovlašten donijeti u okviru ovog postupka.

Naime, sud prvog stupnja smatra da presude Vojnostegovnog suda koji je optuženicima izrekao stegovne kazne gubitka službe djelatne vojne osobe, do danas nisu postale pravomoćne, s obzirom da nisu uredno dostavljene optuženicima u skladu s odredbom čl. 113. i čl. 115. ZKP, koji Zakon je ovdje, prema čl. 53. st. 3. Propisnika o vojnoj stezi ("NN", br. 24/92), supsidijarno trebalo primijeniti. Sud prvog stupnja također smatra da odricanje prava na žalbu od strane branitelja po službenoj dužnosti danog u tom vojnostegovnom postupku nema pravnog učinka, budući da se prema čl. 351. ZKP odreći prava na žalbu može samo optuženik i to onda kada mu je presuda dostavljena.

Međutim, suprotno takovom zaključivanju suda prvog stupnja, uvidom u sporne presude Vojnostegovnog suda (list 61 - 66 i 68 - 70 spisa) utvrđeno je da je pravomoćnost tih presuda konstatirana danom 9. rujna 1993. godine, iz čega slijedi da je sud nadležan za provođenje vojnostegovnog postupka već riješio pitanje pravomoćnosti tih odluka u okviru svojih ovlaštenja predviđenih odredbama Propisnika o vojnoj stezi.

Prema čl. 20. st. 1. ZKP, ako primjena krivičnog zakona ovisi o prethodnom rješenju kakva pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku, sud koji sudi u krivičnom predmetu može sam riješiti i to pitanje, time da rješenje tog pravnog pitanja ima učinak samo za krivični predmet o kojem taj sud raspravlja. Međutim, prema st. 2. tog članka, ako je o takvom prethodnom pitanju već donio odluku sud u kojem drugom postupku, takva odluka ne veže krivični sud samo ukoliko se tiče ocjene je li počinjeno određeno krivično djelo.

Iz navedenog slijedi, argumentum a contrario, da je krivični sud, osim u pogledu ocjene je li počinjeno određeno krivično djelo, vezan odlukom koju je donio sud u nekom drugom postupku, pa tako, u konkretnom slučaju, i odlukom o tome da li je presuda pred tim sudom postala pravomoćna.

Zbog toga, a budući da je pitanje pravomoćnosti presuda Vojnostegovnog suda kojima je optuženicima prestalo svojstvo vojne osobe već riješeno pred tim sudom, Županijski sud u Gradu Zagrebu nije bio ovlašten to pitanje drugačije cijeniti, već je to utvrđenje moguće izmijeniti samo u okviru propisanog postupka pred Vojnostegovnim sudom Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb, koji je klauzulu pravomoćnosti donio, odnosno pred Višim vojnostegovnim sudom pri Glavnom stožeru.

Kako je, dakle, sud prvog stupnja vezan ocjenom pravomoćnosti presuda Vojnostegovnog suda dok se u postupku pred tim sudom ne utvrdi drugačije, trebalo je pitanje stvarne nadležnosti suda, u konkretnom slučaju, ocjenjivati prema postojećem stanju predmeta, tj. utvrditi da je svojstvo vojne osobe optuženicima prestalo danom 9. rujna 1993. godine, zbog čega je za suđenje u ovom predmetu stvarno nadležan Županijski sud u Gradu Zagrebu.

Što se tiče navoda žalbe braniteljice opt. T.A., treba reći da je ovaj Vrhovni sud svoje stajalište u pogledu važenja hrvatskog krivičnog zakonodavstva u odnosu na tog optuženika već izložio u svojoj odluci br. Kž-335/94 od 11. svibnja 1994. godine, pa kako je ovdje predmetom odluke bilo samo utvrđenje da li je stvarno nadležan vojni ili civilni sud, to da ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja upućuje se žaliteljica na navode ranijeg rješenja ovog suda.

Slijedom svega izloženog trebalo je podnesene žalbe uvažiti, a pobijano rješenje ukinuti i na temelju čl. 385. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

I Kž 819/94

U Zagrebu, 12. listopada 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)