Gzp-926/2007-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gzp 926/07-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Željku Glušiću, u pravnoj stvari predlagatelja F. O. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik u Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko- upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 3. prosinca 2007., dana 30. lipnja 2008.,

r i j e š i o j e:

I. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju F. O. u iznosu 12.000,00 kn (dvanaesttisućakuna).

II. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz toč. I. izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Predlagatelj je 3. prosinca 2007. podnio ovom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, na temelju odredbe čl. 27. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05 i 16/07, dalje: ZS), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke i dugog trajanja postupka, koji se u vrijeme podnošenja zahtjeva vodio kod Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-5790/05.

Zahtjev je osnovan.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZS stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja iz zahtjeva, pribavljenog preslika spisa Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3270/94, zatim posl. br. P-603/97, kao i spisa Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 4841/04, te očitovanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. siječnja 2008., kao i službenom telefonskom provjerom u pisarnici Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrdio slijedeće pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01).

Predmetni parnični postupak pokrenut je 3. svibnja 1994. pred Općinskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-3270/94, tužbom tužitelja F. O., ovdje predlagatelja, protiv tuženika Hrvatski fond za privatizaciju, radi predaje dionica.

Prije pravno relevantnog razdoblja, odnosno do 6. studenoga 1997. tužitelj je podneskom od 12. svibnja 1994. ispravio i dopunio tužbeni zahtjev, a što je ponovi na ročištu 21. rujna 1994., na kojem je tuženik podnio pisani odgovor na tužbu.

Općinski sud u Zagrebu je 21. rujna 1994. donio presudu posl. br. P-3270/94, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev te je Županijski sud u Gradu Zagrebu odlučujući o žalbi tuženika pobijanu prvostupanjsku presudu potvrdio presudom posl. br. Gž-2166/95-2 od 10. listopada 1995. Protiv navedenih presuda je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 29. veljače 1996. podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je prihvatio Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. Gzz-23/96-2 od 5. listopada 1996. te ukinuo pobijane presude i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U pravno relevantnom razdoblju poduzete su slijedeće radnje:

- Općinski sud u Zagrebu je rješenjem posl. br. P-603/97 od 11. rujna 1998. pozvao tužitelja da u roku od 15 dana specificira tužbeni zahtjev sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-23/96-2 od 5. listopada 1996., te da dostavi punomoć za zastupanje tužitelja;

- podneskom od 22. prosinca 1998. tužitelj je dostavio punomoć, ali nije specificirao tužbeni zahtjev, te je predložio sudu pribavu relevantnih isprava;

- sud je dopisom od 5. siječnja 1999. sukladno prijedlogu tužitelja zatražio od Hrvatske banke za obnovu i razvitak relevantne isprave, čemu je potonji odgovorio dopisom od 14. siječnja 1999. kako isti nije mogao udovoljiti traženju suda, slijedom čega je sud rješenjem od 22. siječnja 1999. isto zatražio od tuženika;

- budući da je tuženik podneskom od 12. veljače 1999. samo djelomično udovoljio traženju suda, sud je dopisom od 1. ožujka 1999. ponovo zatražio od tuženika dostavu relevantnih isprava u još jednom primjerku za tužitelja, čemu je tuženik udovoljio podneskom od 9. ožujka 1999., a isto je tužitelj primio 24. ožujka 1999.;

- na ročištu 10. travnja 2002. tužitelj je dostavio podnesak kojim se očitovao na dosadašnji tijek postupka i uz postojeći istaknuo novi tužbeni zahtjev, pa je stoga tuženik pozvan u roku od 15 dana očitovati se na primljeni podnesak;

- sud je rješenjem od 23. rujna 2002. pozvao tuženika da se u roku od 15 dana očituje na podnesak tužitelja kojim je preinačio tužbeni zahtjev, čemu je udovoljeno podneskom od 29. listopada 2002.;

- sud je rješenjem posl. br. P-603/97 od 30. siječnja 2003. pozvao tužitelja da se u roku od 15 dana očituje čini li nespornim godišnji obračun koji je tuženik priložio uz odgovor na tužbu, u računskom smislu, a koji je sastavljen temeljem stajališta tuženika u ovoj pravnoj stvari, te je isto sud ponovio rješenjem od 8. travnja 2003., dok je tužitelj istom udovoljio podneskom od 17. travnja 2003.;

- na ročištu 4. srpnja 2003. raspravljalo se o glavnoj stvari te su stranke iznosile svoja pravna shvaćanja koja se odnose na predmet spora, a glavna rasprava je zaključena;

- protiv presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-603/97 od 4. srpnja 2003., kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, žalbe su podnijeli tuženik 12. rujna 2003. i tužitelj 18. rujna 2003.;

- radi postupanja po žalbama spis je popratnim izvješćem od 15. listopada 2003. otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu, koji je rješenjem posl. br. Gž-3506/03-2 od 6. srpnja 2004. ukinuo presudu Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-603/97 od 4. srpnja 2003. te predmet ustupio Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom;

- Općinski sud u Zagrebu je 27. listopada 2004. primio spis te je dopisom od 1. prosinca 2004. dostavio spis Trgovačkom sudu u Zagrebu, koji je spis primio 9. prosinca 2004. pod posl. br. P-4814/04;

- na ročištu 31. ožujka 2005. tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev, kojem se tuženik protivio, a stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga;

- na ročište 19. travnja 2005. nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je stoga sud raspravnim rješenjem pozvao tuženika u roku od 8 dana na očitovanje odobrava li radnje poduzete po punomoćniku, jer će u protivnom ukinuti radnje poduzete po punomoćniku, a čemu je tuženik udovoljio podnescima od 25. travnja 2005. i 26. travnja 2005.;

- na ročištu 2. lipnja 2005. stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga pa je glavna rasprava zaključena, a presuda je objavljena 9. lipnja 2005.;

- protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-4841/04 od 9. lipnja 2005., kojom je odbijen tužbeni zahtjev, žalbu je podnio tužitelj 21. lipnja 2005., dok je tuženik 21. srpnja 2005. podnio odgovor na žalbu tužitelja;

- radi postupanja po žalbi spis je 26. rujna 2005. dostavljen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, koji je presudom posl. br. Pž-5790/05-3 od 16. listopada 2007. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 4841/04 od 9. lipnja 2005., te je spis 14. siječnja 2008. otpremljen Trgovačkom sudu u Zagrebu;

- navedenu drugostupanjsku presudu tužitelj je primio 8. veljače 2008.

Pravno relevantno razdoblje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku je, u pravilu, razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke suda o tom zahtjevu.

Međutim, u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao je od 3. svibnja 1994., kada je podnijeta tužba Općinskom sudu u Zagrebu, do 8. veljače 2008., kada je tužitelj, ovdje predlagatelj primio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 5790/05-3 od 16. listopada 2007., što ukupno iznosi 13 godina, 9 mjeseci i 5 dana. No, budući da pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja teče tek od 6. studenoga 1997., nakon što je 5. studenoga 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', br. 18/97, 14/02 i 1/06) do 8. veljače 2008., kada je predlagatelj primio navedenu drugostupanjsku odluku, predmetni postupak trajao je ukupno 10 godina, 3 mjeseca i 2 dana.

Prema ocjeni ovog suda, utvrđena duljina trajanja predmetnog postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudovima daje osnova za zaključak da je ovaj postupak dugotrajno vođen, kao i da nije vođen s potrebnom učinkovitošću u postupanju.

Naime, Općinski sud u Zagrebu u svom postupanju imao je nekoliko razdoblja neaktivnosti. Tako je nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-23/96 od 5. listopada 1996., kojim su ukinute pobijane presude i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, Općinski sud u Zagrebu tek rješenjem posl. br. P-603/97 od 11. rujna 1998. pozvao tužitelja na postupanje sukladno uputi višeg suda. Nadalje, Općinski sud u Zagrebu bio je potpuno neaktivan 3 godine i to od dostave tužitelju relevantnih isprava 24. ožujka 1999. do ročišta 10. travnja 2002. Osim toga, valja reći kako isto postupanje nije bilo niti u dovoljnoj mjeri učinkovito, budući se sud prvog stupnja u svom postupanju nije vodio načelima izraženim čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, dalje: ZPP) i čl. 311. st. 2. ZPP, koja, ako ih se sud pridržava, zadovoljavaju kriterije učinkovitog suđenja u razumnom roku.

Uz to, dugotrajnosti predmetnog postupka doprinio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske jer je žalbeni postupak pri tom sudu trajao 2 godine i 4 mjeseca.

Međutim, predlagatelj je svojim postupanjem odnosno propustima u predmetnom postupku, kao tužitelj, doprinio duljini trajanja postupka. To prije svega time što nije odmah u tužbi naveo sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve niti je odmah predložio dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, sukladno čl. 186. st. 1. ZPP, već je isto činio tijekom postupka. Nadalje, tužitelj je 24. ožujka 1999. primio relevantne isprave glede kojih se očitovao tek podneskom dostavljenim na ročištu 10. travnja 2002., kad je preinačio tužbeni zahtjev. U nastavku je sud rješenjem od 30. siječnja 2003. pozvao tužitelja na očitovanje, a kako isti nije postupio u dodijeljenom roku, sud je ponovio poziv tužitelju rješenjem od 8. travnja 2003., nakon čega je traženju suda tužitelj udovoljio tek podneskom od 17. travnja 2003. Ističe se kako je tužitelj u nekoliko navrata preinačavao tužbu te ispravljao i dopunjavao pojedine navode tužbenog zahtjeva, da bi na ročištu 31. ožujka 2005. postavio konačan tužbeni zahtjev.

Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju ne radi se o složenijem postupku što bi eventualno opravdavalo duljinu trajanja postupka u navedenom vremenskom razdoblju.

S obzirom na navedena utvrđenja i zaključke, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je vođenjem predmetnog parničnog postupka, s obzirom na njegovo trajanje i duljinu u navedenom pravno relevantnom razdoblju, koje je posljedica prije svega neučinkovitog postupanja sudova, povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku.

Visinu naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ovaj sud je utvrdio u iznosu od 12.000,00 kn, imajući na umu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, posebice istaknuti doprinos predlagatelja, kao i gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj.

Stoga je temeljem odredbe čl. 28. st. 1. i 2. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 30. lipnja 2008.

Sudac:

Željko Glušić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može podnijeti ustavna tužba.