Revr-795/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 795/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja mr. sc. N. K. iz R., …, zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u R., …, protiv tuženika L. R. H. d.d. O. iz O., …, zastupanog po punomoćniku S. P. odvjetniku u O. društvu P., S. F., K. P., odvjetnicima iz R., …, radi isplate i zaključenja ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž- 1861/09-3 od 7. listopada 2010. kojom je dijelom potvrđena dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji posl. br. P-21/06-63 od 18. lipnja 2009., u sjednici održanoj 4. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1861/09- 3 od 7. listopada 2010. odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3,929.703,20 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. I.) dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa do 6,111.478,37 kn (st. II.). Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za nalaganje tuženiku da mu ponudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto savjetnika uprave sa plaćom ne manjom od 80% plaće predsjednika uprave i to na neodređeno vrijeme (st. III.). Konačno, tom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 673.137,50 kn (st. IV.) dok je tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen (st. V.).

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, dok se žalba tuženika djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-21/06-63 od 18. lipnja 2009. godine.

- potvrđuje se u odbijajućem dijelu (točka II i III izreke),

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 1.176.255,45 kn, koji iznos se odnosi na naknadu plaće za mjesece počev od 10. listopada 2002. godine do 31. kolovoza 2003. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po godišnjoj stopi od 14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata nakon toga prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena na pojedinačne mjesečne iznose, kako je to opisano u dijelu točke I prvostupanjske presude,

- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 2.634.243,37 kn, a na ime naknade plaće za period od 1. listopada 2003. pa do 2. kolovoza 2005. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, kako je to opisano u dijelu točke I izreke i za taj dio odbija tužbeni zahtjev tužitelja,

- ukida u dijelu u kojem naloženo tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 119.204,77 kn zajedno sa zateznom kamatom počev od 15.10.2003. godine (dio točke I izreke) kao i o odluci o trošku (točka IV i V izreke) i u ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. II. st. III. izreke i u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 2,634.243,32 kn reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 84/08) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje nakon što je opozvan sa dužnosti predsjednika uprave tuženika (10. listopada 2002.) te tužbeni zahtjev tužitelja za nalaganje tuženiku da mu ponudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto savjetnika uprave sa plaćom ne manjom od 80% plaće predsjednika uprave i to na neodređeno vrijeme.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kod tuženika u razdoblju od 12 svibnja 2001. do 2. studenog 2001. obnašao dužnost generalnog direktora, a da je nakon toga od 3. studenog 2001. do 10. listopada 2002. (kada je opozvan) obnašao dužnost predsjednika uprave tuženika,

- da je tužitelj sa tuženikom pri stupanju na dužnost generalnog direktora sklopio usmeni ugovor o radu i usmeni menadžerski ugovor sa istim pravima i obavezama stranaka kao što je to bilo uređeno ugovorom koji je tuženik prethodno imao sklopljen u pisanoj formi sa M. Š. od dana 15. rujna 1999.,

- da je čl. 13.1. toga ugovora bilo određeno da u slučaju opoziva direktora prije isteka mandata, direktoru ne prestaje radni odnos i tuženik mu je u obavezi ponuditi izmjenu toga ugovora za obavljanje poslova savjetnika uprave društva i bez obzira da li se navedeno mjesto predviđa u sistematiziji poslova u društvu s tim da direktor, odnosno, savjetnik uprave zadržava plaću utvrđenu u tom ugovoru u najmanjem roku od 24 mjeseca računajući od dana opoziva, a nakon toga da mu plaća ne može biti manja od 80% plaće iz tog ugovora,

- da tuženik, a nakon što je tužitelj opozvan s dužnosti predsjednika uprave nije tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu za poslove savjetnika uprave društva na način predviđen čl. 13.1. toč. 3. navedenog ugovora,

- da je tuženik tužitelju 18. travnja 2003. otkazao ugovor o radu,

- da je tužitelj povodom toga otkaza ugovora o radu zahtijevao sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Opatiji pod posl. br. P- 442/03-6, a u kom postupku je pravomoćnom presudom od 9. rujna 2003. poništena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju,

- da u netom navedenom sudskom postupku tužitelj nije zahtijevao utvrđenje da radni odnos kod tuženika nije prestao, a niti je zahtijevao povratak na rad kod tuženika, te

- da tuženik tužitelja nije vraćao na rad.

Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od zaključenja glavne rasprave u postupku vođenim pred Općinskim sudom u Opatiji pod posl. br. P-442/03 (9. rujna 2003.) pa ubuduće.

Prema odredbi čl. 126. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (st. I.). Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. I. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. II.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. I. toga članka (st. III.).

Prema čl. 115. st. I. ZR zaštitu prava iz radnog odnosa povodom nedopuštenog otkaza radnik može ostvariti pred sudom na način da zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos nije prestao te vraćanje na posao.

Kada tužitelj u postupku vođenim pred Općinskim sudom u Opatiji posl. br. P-442/03, u rokovima i na način određen čl. 126. st. 1. – st. 3. ZR, a niti sve do zaključenja glavne rasprave u tom postupku, nije zahtijevao utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, a niti je zahtijevao vraćanje na posao, onda je pravo tužitelja na rad kod tuženika temeljem prije navedenog usmenog ugovora o radu prestalo, a time je prestalo i pravo tužitelja na plaću (čl. 3. st. 1. ZR), odnosno, pravo tužitelja na naknadu plaće (čl. 85. st. 3. ZR). Stoga dakle, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od 9. rujna 2003. pa ubuduće.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za nalaganje tuženiku da mu ponudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto savjetnika uprave sa plaćom ne manjom od 80% plaće predsjednika uprave i to na neodređeno vrijeme.

Iz odredbe čl. 13.1. prije navedenog ugovora nedvojbeno proizlazi da tužitelju po opozivanju sa dužnosti predsjednika uprave tuženika ne prestaje radni odnos već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na sklapanje ugovora o radu za poslove savjetnika uprave tuženika zadržavajući pri tome u prva 24 mjeseca plaću predsjednika uprave tuženika, a nakon toga da ima pravo na plaću koja ne može biti manja od 80% plaće predsjednika uprave tuženika. Dakle, pravo na sklapanje takvog ugovora je bilo pravo tužitelja iz radnog odnosa (jer opozivanjem dužnosti predsjednika uprave tužitelj i nadalje ostaje u radnom odnosu kod tuženika).

Netom navedeno pravo iz radnog odnosa tužitelj je stekao trenutkom opozivanja s dužnosti predsjednika uprave (10. listopada 2002.). Kako tuženik nije tužitelju ponudio sklapanje prije opisanog ugovora o radu, to mu je dakle, povrijedio to pravo iz radnog odnosa pa je tužitelj mogao zaštitu toga prava ostvarivati na način u rokovima predviđenim čl. 126. st. 1. – 3. ZR (a u protivnom mu to pravo prestaje).

S obzirom da je tužitelj zaštitu tog prava zahtijevao tek podnošenjem tužbe u ovom postupku (16. siječnja 2006.) evidentno je da je taj zahtjev tužitelja za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa izvan rokova iz čl. 126. ZR, a uslijed čega mu je, dakle, to pravo i prestalo. Stoga, dakle, pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj više nema pravo na sklapanje zahtijevanog ugovora o radu, a posljedično tome niti pravo na naknadu plaće temeljem takvog ugovora o radu.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, to je predmetnu reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovara na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

U Zagrebu, 4. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.