Rev-1080/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1080/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz U. zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku iz L., protiv tuženika U. d.o.o. iz K. zastupanog po direktoru I. Š. iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-670/07 od 17. srpnja 2007., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1231/06 od 9. siječnja 2007., u sjednici održanoj 9. siječnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-670/07 od 17. srpnja 2007. tako da se odbija žalba tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1231/06 od 9. siječnja 2007. kao neosnovana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 61.599,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku U. d.o.o. iz K. platiti tužitelju iznos 25.664,20 USA $ u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju P. b. d.d. K. na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 28. lipnja 1998. pa do isplate po stopi po viđenju iste banke i po istom tečaju na dan isplate. Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 57.849,94 kn. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski je sud žalbu prihvatio te preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se prihvati tužbeni zahtjev. Tuženik je podnio odgovor na reviziju predlažući da se reviziju kao neosnovanu odbije.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime datog zajma u stranoj valuti isplati iznos 25.664,20 USA$.

U postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao zajmodavca i tuženika te I. Š. kao zajmoprimaca sklopljen ugovor o zajmu po kojem je tužitelj pozajmio iznos od 61.000 USA$ uz kamatnu stopu od 20% godišnje,

- da je tužitelj koji živi u USA iznos zajma uplatio zajmoprimcima na njihov račun otvoren kod banke u Italiji,

- da je na ime zajma vraćen iznos od 74.176,80 USA$,

- da bi u vrijeme sklapanja ugovora kamatna stopa koje su ugovarale banke na pozajmljenu stranu valutu iznosila više od 20%,

- da prema nalazu vještaka uz ugovorenu kamatu dug po primljenom zajmu iznosi 25.664,20 USA$.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev iz razloga što smatra da je između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao pravne osobe mogla biti ugovorena kamata od 20% na primljenu stranu valutu budući da su banke u to vrijeme ugovarale još i veće kamate od one koju su ugovorile stranke i pri tome se pozvao na odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91. i dr. – dalje: ZOO).

Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev jer smatra da treba primijeniti odredbu čl. 399. st. 1. ZOO po kojoj stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a ono što je plaćeno na ime vraćanja zajma prelazi glavnicu i kamatu koju je tužitelj mogao dobiti po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju.

Pogrešan je pravni pristup drugostupanjskog suda da je mjerodavna visina kamatne stope koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju kada je zajmodavac fizička osoba bez obzira je li zajmoprimac fizička ili pravna osoba.

Naime, prema odredbi čl. 399. st. 1. ZOO stopa ugovorne kamate između pojedinaca (fizičkih osoba) ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Prema st. 2. toga članka u pogledu najviše kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona.

Tuženik nije pojedinac (fizička osoba), pa je zajam sklopljen između drugih osoba o čemu govori čl. 399. st. 2. ZOO, te bi bila mjerodavna visina kamatne stope određena posebnim zakonom kao stopa do koje mogu biti najviše ugovorene kamate.

Budući da nije donesen poseban zakon koji bi regulirao najvišu dopuštenu ugovornu kamatu između drugih osoba, to se zaštita može pružiti onoj kamatnoj stopi koju banka ili bankarska organizacija ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla, a koja kamatna stopa inače važi između drugih osoba kada je kamata ugovorena, a nije određena njezina stopa (čl. 399. st. 3. ZOO).

Ovdje je između drugih osoba (pojedinca i pravne osobe) ugovorena kamatna stopa koja je čak nešto i manja od kamatne stope koju su banke ugovarale za takvu vrstu posla, pa se može prihvatiti kamata koje su stranke ugovorile.

Zbog navedenog trebalo je prihvatiti reviziju tužitelja i na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu presudu kao u izreci.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2., a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 9. siječnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.