Revt-98/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 98/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Branku Medančiću, u pravnoj stvari tužiteljice Mladenke Savić iz Hrvatskog Leskovca, Leskovački brijeg kbr.14, zastupane po punomoćnici B. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika M. Š. iz N. Z., …, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u O. društvu P. i Š. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 5549/09-3 od 29. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-4154/06-91 od 30. lipnja 2009., 8. rujna 2010.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

1. Utvrđuje se da je tužiteljica M. S. iz H. L., …, istupila iz poduzeća V. poduzeća za trgovinu, grafičke usluge i marketing s.p.o. Z., … koje je registrirano pri Trgovačkom sudu u Zagrebu pod reg. brojem 1-4045, kao suosnivač sa danom 03.05.1993. godine.

2. Nalaže se 2. tuženiku M. Š. iz N. Z. isplatiti tužiteljici na ime dobiti iznos od 49.402,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 29.572,27 kn počev od dana 01.01.1993. godine

- na iznos od 19.830,39 kn počev od dana 01.05.1993. godine sve navedeno do 31. prosinca 2007. godine u iznosu važeće zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine, pa do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena sve u roku od 8 dana.

3. Dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se Trgovačkom sudu u Zagrebu, registarski odjel, da po pravomoćnosti ove presude izvrši upis istupa tužiteljice iz tvrtke navedene pod točkom 1. presude. Nalaže se 2. tuženiku isplatiti tužitelju na ime dobiti iznos od 1.051,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 235,37 kn počev od 01.01.1991. godine

- na iznos 816,50 kn počev od 01.01.1992. godine sve navedeno do 31.12.2007. godine u iznosu važeće zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena sve u roku od 8 dana.“ odbija se kao neosnovan.

4. 2. tuženik M. Š. iz N. Z. je dužan tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u visini od 3.639,66 kn u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP-a „imajući u vidu potrebu osiguravanja jedinstvene primjene Zakona i ostvarenja jednakopravnosti građana pred Zakonom“, a zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. u vezi s čl. 385. st. 1. i 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, pa budući da u ovome predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kuna (prema odredbama čl. 35. ZPP-a) to revizija tuženika po vrijednosnom kriteriju nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovite revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora u revizijskom stadiju parnice je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je kao suosnivač 3. svibnja 1993. istupila iz poduzeća V. s.p.o. Z., registriranog pri Trgovačkom sudu u Zagrebu pod reg. brojem 1-4045, te da se tuženik obveže platiti joj „na ime dobiti“ 49.402,66 kn.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je odlukom tuženika (Aktom o osnivanju) od 5. siječnja 1990. osnovano društvo V. kao privatno poduzeće za trgovinu, grafičke usluge i marketing s.p.o. Z., koje je registrirano pri Trgovačkom sudu u Zagrebu pod reg. brojem 1-4045,

- da je Ugovorom o ulaganju i pristupanju poduzeću V. s.p.o. od 20. studenoga 1990. tužiteljica pristupila osnovanom društvu V. s.p.o. kao (uz tuženika) suosnivač društva,

- da su istim Ugovorom tužiteljica i tuženik ugovorili (čl. 4.) da svaki od njih kao suosnivač društva samostalno i neovisno od drugog osnivača organizira poslovni proces svojeg poslovanja u društvu pazeći da ne povrijedi interese drugog suosnivača te (čl. 5.) da donosi odluke i ulazi u poslovne rizike isključivo do visine svojeg kapitala kojim u trenutku donošenja odluke raspolaže u poduzeću, s time da svaki suosnivač za svako prekoračenje ovlaštenja kojim bi drugom suosnivaču nanio štetu ili umanjio njegova prava odgovara drugom suosnivaču osnivačkim ulogom i cjelokupnom svojom imovinom.

- da je 3. svibnja 1993. tužiteljica istupila iz poduzeća V. s.p.o.,

- da je u trenutku njena istupanja u poduzeću ostala dobit ostvarena poslovanjem tužiteljice od 49.402,66 kn, od čega se 29.572,27 kn odnosi na dobit iz 1992., a 19.830,39 kn na dobit iz 1993.

Nižestupanjski sudovi su na temelju istaknutih utvrđenja tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim i prihvatili, i to uz zaključak da tužiteljica ima pravo na istupanje iz poduzeća, a da je u konkretnom slučaju, obzirom da je tužiteljica vodila potpuno odvojeno poslovanje, te da je utuženi iznos dobiti ostvaren samo poslovanjem kojeg je tužiteljica vodila - a ostao je u poduzeću kojim je nastavio poslovati tuženik, zadržavanjem te dobiti tuženik umanjio prava tužiteljice, pa da je, a prema onome što je osobno ugovorio s tužiteljicom - kada je prihvatio da za takav slučaj odgovara „cjelokupnom svojom imovinom“, sada u obvezi isplatiti tužiteljici taj iznos „na ime dobiti“ koja je njoj po istupu iz poduzeća ostala neisplaćena.

Revizija tuženika se u suštini svodi samo na osporavanje takve ocjene i izraženog shvaćanja drugostupanjskog suda, te na konstataciju da „se ne može presudom naložiti jednom suosnivaču da drugom suosnivaču isplati dobit“ obzirom da se „obveza isplate dobiti temeljem poslovnog udjela odnosno dobiti kao članskog prava člana društva odnosi na obvezu društva, a ne člana društva“, odnosno na konstataciju da „nema retroaktivnosti djelovanja presude o istupu člana društva niti ima mjesta utvrđenju činjenice istupa s danom različitim od dana pravomoćnosti presude“ - a da je osporena presuda opterećena apsolutno bitnim povredama odredaba parničnog postupka.

Međutim, istaknutim osporavanjem i konstatacijama (o materijalnom pravu, primjenu kojeg revident sugerira) nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost podnijete revizije.

Konkretno, sama okolnost što je shvaćanje drugostupanjskog suda o osnovanosti zahtijeva tužiteljice na utvrđenje da je istupila iz poduzeća te na obvezivanje tuženika da joj plati „na ime dobiti“ 49.402,66 kn, izraženo u pobijanoj presudi, protivno shvaćanju revidenta - sadržanom u navedenim konstatacijama, sve da je on u pravu u odnosu na to shvaćanje, ne može predstavljati razlog za izvanrednu reviziju - i ne može biti predmetom meritornog razmatranja u povodu revizije podnijete u smislu odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Izvanredna revizija se ne može podnijeti samo pozivom na to da je u parnici trebalo drugačije ili prema drugom shvaćanju ocijeniti određene okolnosti ili da je pogrešno primijenjeno postupovno ili materijalno pravo, a sve obzirom na već navedeno: izvanredna revizija se može podnijeti samo ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, dakle ne i ako ovisi od ocjene konkretnih činjenica ili primijenjenog materijalnog prava, i to od važnosti samo za revidenta i za odluku o konkretnom sporu.

S istaknutim u svezi je za istaći da tuženik pored razloga za reviziju na koje se pozvao nije u reviziji postavio ni pitanje u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, dakle kao načelno - koje bi bilo od važnosti za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana, odnosno kao pitanje o shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s nekim drugim već izraženim ili očekivanim shvaćanjem - zbog kojeg bi upravo revizijski sud trebao ujednačavati sudsku praksu.

Revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, a nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se takva pitanja moguće u prigovorima tuženika na osporenu presudu - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovne revizije, dok bi se sam doveo u situaciju da formulira pitanja koja moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, odnosno budući da ono što je revident postavio ne može predstavljati razlog za izvanrednu reviziju - i ne može biti predmetom meritornog razmatranja u povodu revizije podnijete u smislu odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, reviziju tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbi čl. 392. st. 1. i 4. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. rujna 2010.

Sudac:

Branko Medančić, v.r.