Pž-2256/2006-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

2. Pž-2256/06-5

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Junačka, predsjednika vijeća te Ljiljane Hrastinski Jurčec i Kamelije Parać, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. d.d. Z., protiv tuženika T. d.d. V., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V., odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u V.u poslovni broj P-1742/94 od 23. prosinca 2005., na sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2010.,

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u V.u poslovni broj P-1742/94 od 23. prosinca 2005. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se prvostupanjskom sudu svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u V.u poslovni broj P-1742/94 od 23. prosinca 2005. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženika obveže isplatiti mu iznos od 48.972,83 kn uvećan za kamate do 31. siječnja 2003. u iznosu od 133.962,82 kn s daljnjom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. veljače 2003. do isplate, te iznos od 2.170.618,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. lipnja 2003. pa do isplate (točka I. izreke).

Rješenjem o troškovima parnice (točka II. izreke) tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove u iznosu od 184.313,00 kn.

Na ovaj način sudio je prvostupanjski sud o tužiteljevom zahtjevu za isplatu potraživanja po garanciji od 14. prosinca 1979., konačno postavljenom na ročištu od 24. lipnja 2003. Obrazlažući ovu odluku prvostupanjski sud je naveo kako je 14. prosinca 1979. b.rsku garanciju izdala K. b. d.d. V. (kao pravni prednik V. b. d.d. V.) Z. b. d.d. Z., postupajući po tuženikovom nalogu. Na temelju navedene garancije je V. b. d.d. V. izvršila plaćanja Z. b. d.d. Z.. Budući da je 30. lipnja 2004. V.b.d.d. V. pripojena Z.b. d.d. Z., prvostupanjski sud je zaključio kako je izdavanjem bankarske garancije uspostavljen dužničko-vjerovnički odnos između V. b. d.d. V., kao izdavatelja garancije i Z. b. d.d. Z., kao korisnika garancije, u smislu čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), pa je pripojenjem banke izdavatelja garancije (V.b.d.d. V.) banci korisniku garancije došlo do sjedinjenja (konfuzije) potraživanja između ovih subjekata. Sud smatra kako, s obzirom na ovako nastalu situaciju, tužiteljevo (sada Z.b.d.d. Z., kao pravni sljednik V. b. d.d. V.) potraživanje na temelju b.rske garancije od 14. prosinca 1979. nije osnovano, jer su vjerovnik bankarske garancije (korisnik garancije - Z.b.d.d. Z.) i dužnik po bankarskoj garanciji (izdavatelj bankarske garancije - V.b.d.d. V.) postali jedna osoba. Sukladno odredbi čl. 353. ZOO-a, ocjena je prvostupanjskog suda da su obveze iz samostalne bankarske garancije prestale sjedinjenjem između banke izdavatelja garancije i banke korisnika garancije pa da tužitelj više ne može zahtijevati od tuženika plaćanje onog što je njegov prednik, po tuženikovom nalogu, platio po garanciji.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da o tužbenom zahtjevu meritorno odluči ako nađe da su za to ispunjene zakonske pretpostavke.

Obrazlažući istaknute žalbene razloge, tužitelj je u bitnom naveo kako je predmetni spor proizišao iz vjerovničko-dužničkog odnosa između V. b. d.d. V. (nalogoprimca) i T. d.d. V. (nalogodavca). Zbog nemogućnosti da svoju tražbinu na ime isplaćenog po bankarskoj garanciji namiri dobrovoljno, V.b.d.d. V. ustala je tužbom protiv tuženika u povodu koje se vodi predmetna parnica. Pripajanjem V. b. d.d. V. Z. b. d.d. Z., na mjesto vjerovnika iz pravnog posla (ugovora o nalogu), a posljedično i tužitelja u ovoj parnici stupa Z.b.d.d. Z.. Iz svega proizlazi kako nije došlo do sjedinjenja osobe vjerovnika i dužnika iz osnovnog pravnog posla u povodu kojega je došlo do ovoga spora (V. b. d.d., kasnije Z. b. d.d.), kao vjerovnika i T. d.d., kao dužnika) pa slijedom toga niti obveza iz tužbenog zahtjeva nije mogla prestati sjedinjenjem (konfuzijom) na temelju čl. 353. ZOO-a.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljevu žalbu.

Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je žalba osnovana, a prvostupanjska presuda nepravilna i nezakonita.

Pošavši od krive ocjene instituta sjedinjenja, a time i pogrešnog zaključka o prestanku utužene obveze, prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci dao nevaljane razloge i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Osim toga, kao posljedica pogrešne pravne ocjene, prvostupanjski sud je propustio utvrditi relevantne činjenice za ocjenu pravnog odnosa među strankama, a koji proizlazi iz ugovora o b.rskoj garanciji.

Sjedinjenje (konfuzija) je jedan od zakonom propisanih načina prestanka obveze (čl. 353. st. 1. ZOO-a). Do prestanka obveze u slučaju sjedinjenja, dolazi onda kada jedna te ista osoba postane i vjerovnik i dužnik, odnosno kada dođe do spajanja samostalnoga vjerovnikovog potraživanja i samostalnog dužnikovog duga kod jedne osobe koja onda postaje i vjerovnik i dužnik. Kako nitko ne može biti sam sebi i vjerovnik i dužnik, to obveza u slučaju sjedinjenja po prirodi stvari, prestaje. Do sjedinjenja dugovanja i potraživanja između različitih trgovačkih subjekata, u pravnoj i gospodarskoj praksi najčešće dolazi u slučaju statusnih promjena (pripajanja i spajanja), odnosno u slučajevima kada trgovački subjekti koji prestaju postojati prenose svoju imovinu na drugi ili na novi subjekt. Takva situacija postoji i u konkretnom slučaju, jer je pripajanjem V. b. d.d. V. (pripojeno društvo) Z. b. d.d. Z. (društvo preuzimatelj), ukupna imovina pripojenog društva prenijeta društvu preuzimatelju čl. 512. i dr. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09; dalje: ZTD). Društvo preuzimatelj je univerzalni pravni sljednik pripojenog društva koje je pripojenjem prestalo postojati, kako u odnosu na potraživanja, tako i u odnosu na dugovanja toga društva. Međutim, pri tome treba voditi računa da kao posljedica takvih statusnih promjena (pripajanja i spajanja) doista dolazi do sjedinjenja potraživanja i dugovanja, ali samo u pogledu potraživanja i dugovanja između sudionika statusnih promjena, dok obveze i prava prema trećima ostaju u cijelosti.

Nadalje, bankarska garancija predstavlja poseban i specifičan instrument osobnog pojačanja odgovornosti za ispunjenje ugovorom preuzete obveze propisan odredbom čl. 1083. ZOO-a. Bankarskom se garancijom obvezuje banka prema korisniku garancije, pod uvjetima iz garancije, da će mu namiriti obvezu u slučaju ako treća osoba ne ispuni svoju ugovorenu obvezu kada ona bude dospjela. Bez obzira na vrstu garancije i vrstu ugovorne obveze za čije se ispunjenje njome jamči, u odnosima vezanim za bankarsku garanciju pojavljuju se najmanje tri osobe: nalogodavac, banka i korisnik garancije. U tom slučaju nastaju tri samostalna i odvojena pravna odnosa:

1. odnos između korisnika garancije (primjerice prodavatelja ili davatelja usluga iz osnovnog pravnog posla) i nalogodavca (kupca ili korisnika usluge iz osnovnog pravnog posla. U konkretnom slučaju to je odnos između Z. b., kao davatelja kredita i tuženika, kao primatelja kredita. Iz spisa je vidljivo kako su tuženikov pravni prednik i pravni prednik Z..b. d.d. bili u poslovnom odnosu temeljem nekoliko ugovora o ino kreditima, te kako se tuženikov prednik (Novinsko izdavačko štamparsko poduzeće V., V.) Ugovorom o korištenju kredita za reprogramiranje obveza (reprogramiranju glavnica po refinanciranom dugu u razdoblju 1983. – 1988.) od 21. rujna 1988., obvezao Z.b. d.d. dostaviti garanciju svoje b., radi osiguranja urednog izvršenja svoje obveze po ugovorima o kreditu.

2. odnos između nalogodavca i b. (dvostrano obvezni ugovor koji je po svojem sadržaju ugovor o nalogu i na koji se primjenjuju pravna pravila ugovora o nalogu. U konkretnom slučaju u takvom su odnosu bili tuženik (nalogodavac) i V.b.d.d. V., kao izdavatelj garancije.

3. odnos između korisnika garancije (u konkretnom slučaju Z.b.d.d.) i b. (V.b.d.d.) koji nastaje tako što b. dostavlja garanciju korisniku, a on je prihvaća. U ovom odnosu riječ je o b.rskom ugovoru reguliranom čl. 1083. do 1087. ZOO-a u kojem je b. dužnik, a korisnik garancije vjerovnik po izdanoj i prihvaćenoj b.rskoj garanciji.

Iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako je, kao posljedica statusnih promjena kod ranijeg i novog tužitelja, moglo doći do sjedinjenja obveze (isplata po garanciji) i potraživanja (zahtijevati isplatu po garanciji) između korisnika garancije (u konkretnom slučaju Z.b.d.d.) i b. (V.b.d.d.). Međutim, sjedinjenje i prestanak obveze iz ovog odnosa (korisnika garancije i b. – izdavatelja garancije) ne može imati za posljedicu niti može utjecati na postojanje vjerovničko-dužničkog odnosa u preostala dva samostalna odnosa. Konačno, taj odnos (između b. izdavatelja i b. korisnika garancije) i nije bio predmet ovoga spora.

Predmet ovoga spora proizlazi iz odnosa između nalogodavca (tuženika) i b. (izdavatelja garancije – V.b.d.d.). Na novog tužitelja – Z. b. d.d., kao univerzalnog sukcesora izdavatelja garancije, je pripojenjem b. – izdavatelja garancije prešlo i potraživanje koje je b. – izdavatelj garancije imala prema nalogodavcu (ovdje tuženiku). Okolnost da je novi tužitelj s tuženikom i u drugom odnosu (iz osnovnog pravnog posla) povodom predmetne garancije, ne može utjecati na njegovo pravo na naplatu potraživanja koje mu je pripajanjem V. b. d.d. pripalo.

Međutim, pri svemu tome treba voditi računa o tome da niti tužitelj može isti iznos naplatiti dva puta (jednom kao kreditor i korisnik garancije, a drugi put kao izdavatelj garancije), a niti tuženik ima obvezu dugovani iznos dvaput platiti. Tuženik kao nalogodavac tužiteljevom pravnom predniku (nalogoprimcu - V. b. d.d.) imao je pravo isticati određene prigovore vezane uz izvršenje naloga, a to mu isto pravo ostaje i prema novom vjerovniku (ranije vjerovniku iz osnovnog pravnog posla, a sada i pravnom sljedniku nalogoprimca: Z.b. d.d.). Ovo iz razloga što je obveza banke - izdavatelja garancije ovisna o postojanju dužnikove obveze. Ta bančina obveza traje i prestaje s postojanjem i prestankom dužnikove obveze iz osnovnog ugovora.

U dosadašnjem tijeku parnice tuženik je isticao prigovor koji je, u bitnom, moguće svesti na tvrdnju kako je on plaćanjem tadašnjih 6.565.569.- HRD izvršenim Z.b. d.d. od 27. siječnja 1992. podmirio svoju obvezu iz Ugovora o kreditu i kako nakon toga nije bilo osnove za plaćanje po bankarskoj garanciji. Zbog navedenog, tvrdio je tuženik, svom nalogoprimcu (V. b. d.d.) ne duguje ništa. U vezi s navedenim prigovorima, u nastavku postupka prvostupanjski sud mora voditi računa o tome da je o osnovanosti prvog dijela tvrdnje (kako je plaćanjem izvršenim Z.b. d.d. 27. siječnja 1992. tuženik podmirio svoju obvezu iz Ugovora o kreditu) pravomoćno odlučeno. Naime, o osnovanosti osnove predmetnog tužbenog zahtjeva (plaćanje po garanciji) prvostupanjski sud je odlučio međupresudom 12. srpnja 1996. Ova je međupresuda potvrđena presudom ovog suda, poslovni broj Pž-2815/96 od 14. siječnja 1997., a nakon toga (u povodu tuženikove revizije) i presudom Vrhovnog suda

Republike

Hrvatke

poslovni

broj

Rev-209/00 od 26. rujna 2002.

Slijedom navedenog, tužiteljevu je žalbu valjalo usvojiti kao osnovanu i na temelju odredaba čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka, prvostupanjski sud će u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, rukovodeći se navedenim u ovoj odluci, ponovno ocijeniti provedene dokaze, a prema potrebi i ovisno o prijedlozima stranaka provesti nove dokaze i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

U Zagrebu 21. prosinca 2010.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ZDRAVKO JUNAČKO, v.r.