Croatian Supreme Court dismisses labor dispute appeal citing no procedural error or material law misapplication.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling ordering unpaid wages and interest. The plaintiff, a union representative, sued for back pay from December 1991 to August 1992, arguing the employer failed to pay the minimum wage. The court found no significant procedural violation or incorrect application of labor law, as the lower courts correctly determined the employee was entitled to the minimum wage for the disputed period. Consequently, the appeal was rejected as unfounded under Article 393 of the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedArticles 354(2)(13) and 393 of the Civil Procedure Act; An appeal is inadmissible if the lower court decisions contain clear reasons for accepting the claim and there is no contradiction between the stated reasons and the case file, provided the material law was correctly applied regarding minimum wage entitlement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 125/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja V.D. iz A. br. ..., zastupanog po pravnom savjetniku Općinskog sindikalnog povjereništva L. H.I., protiv tuženika DP "O. - s. " L., zastupan po punomoćnici H.B., odvjetnici iz L., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 29. srpnja 1993. godine br. Gž 840/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 27. svibnja 1993. godine br. P 60/93-22, u sjednici održanoj 31. siječnja 1996. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Ludbregu od 27. svibnja 1993. godine br. P 60/93-22 suđeno je:
"Tuženik je dužan tužitelju isplatiti s osnova neisplaćene plaće i to:
- za prosinac mjesec 1991. godine iznos od 793 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 31.
1. 1992. godine pa do isplate,
- za siječanj mjesec 1992. godine iznos od 2.004 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 2. 1992. godine pa do isplate,
- za veljaču mjesec 1992. godine iznos od 2.301 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 27. 3. 1992. godine pa do isplate,
- za travanj mjesec 1992. godine iznos od 2.158 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 29.
5. 1992. godine pa do isplate,
- za svibanj mjesec 1992. godine iznos od 5.588 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 26. 6. 1992. godine pa do isplate,
- za lipanj mjesec 1992. godine iznos od 11.369 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 31.
7. 1992. godine pa do isplate,
- za srpanj mjesec 1992. godine iznos od 11.600 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 8. 1992. godine pa do isplate,
- za kolovoz mjesec 1992. godine iznos od 19.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 25. 9. 1992. godine pa do isplate
i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 92.400 HRD, a sve prednje u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja."
Presudom Okružnog suda u Varaždinu od 29. srpnja 1993. godine br. Gž 840/93-2 žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu br. P 60/93-22 od 27. svibnja 1993. godine.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači u pravcu razloga revizije ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 - dalje ZPP), jer pobijana kao i prvostupanjska presuda sadrže jasne i određene razloge zbog kojih je prihvaćen tužbeni zahtjev i obvezan tuženi da tužitelju s osnova neisplaćene plaće isplati određene svote novca, a nema proturiječnosti između onoga što se u razlozima presuda navodi i podataka u spisu.
U postupku je utvrđeno da se tužitelj nalazi u radnom odnosu kod tuženika i da za utuženo razdoblje nije primio plaću u visini minimalne plaće, te da je naknada plaće koju je primao mjesečno manja za utužene iznose.
Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo.
Ovo zbog toga što na temelju odredbe čl. 51. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91), kao i čl. 62. i 63. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90) te odredbe čl. 61. i 62. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst "Narodne novine", br. 25/92), radnici imaju pravo na minimalnu plaću kada organizacija, odnosno poslodavac nije u mogućnosti svojim poslovanjem radnicima osigurati plaću u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno Ugovorom o zapošljavanju (čl. 61. st. 1. citiranog zakona), odnosno minimalna plaća pripada radniku razmjerno vremenu provedenom na radu.
U odnosu na utvrđenu visinu minimalne plaće čemu tuženik, također, prigovara valja odgovoriti da je njezina visina pravilno utvrđena za sporno razdoblje ("Narodne novine", br. 55/90, "Narodne novine", br. 3/92 i "Narodne novine", br. 26/92).
Nije osnovan niti revizijski prigovor da je tužitelj imao status radnika na "čekanju", jer bi i u tome slučaju tužitelj imao pravo na novčanu naknadu najmanje u visini minimalne plaće (čl. 21. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te čl. 25. Zakona o radnim odnosima, odnosno sada čl. 21. st. 2. alineja 4. Zakona o radnim odnosima).
Iz navedenih razloga reviziju je kao neosnovanu valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 31. siječnja 1996.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.