Revr-291/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 291/2004-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, Andrije Erakovića i Miroslave Vekić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. C. iz B., kojega zastupa punomoćnik V. V.-Ž., odvjetnica u B., protiv tuženika „T.“ d.d. B., kojega zastupa punomoćnik V. J., odvjetnik u B., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. ožujka 2004. godine, br. Gž 294/04, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 28. siječnja 2004. godine, br. P 771/03, u sjednici održanoj dana 7. rujna 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 28. siječnja 2004. godine, br. P 771/03, suđeno je:

„I. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja C. B. iz B., nije prestao, te se nalaže tuženiku T. d.d. B., vraćanje tužitelja C. B. na radno mjesto redara na parkingu, sukladno ugovoru o radu, u roku od 8 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuje se da otkaz poslodavca od dana 6.8.2003. godine, a tuženika T. d.d. B., …, nije dopušten.“

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 976,00 kn, u roku od 8 dana.“

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 4. ožujka 2004. godine, br. Gž 294/04, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine, predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostupanjski je sud dostavio primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), na odgovor tužitelju.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tuženika tužitelj je pobijao osnovanost revizijskih navoda i predložio da sud reviziju odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revident neosnovano upućuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Ovo iz razloga što je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev sukladna postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtijevao da sud utvrdi da radni odnos tužitelja C. B. iz B., …, nije prestao, te da se naloži tuženiku „T.“ d.d. B. vraćanje tužitelja C. B. na radno mjesto sukladno ugovoru o radu…“, a upravo je takav tužbeni zahtjev prihvaćen prvostupanjskom presudom.

Razlozi prvostupanjske presude u kojima prvostupanjski sud navodi da su stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme je nenavođenje pravne osnove za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva s time da valja navesti da sud može prekoračiti tužbeni zahtjev donošenjem odluke (u izreci) a nikako ne navođenjem razloga u obrazloženju presude.

Razlozi pobijane presude su jasni i u suglasju su sa sadržajem provedenih dokaza, te je pravilnost pobijane presude moguće valjano ispitati. Zato ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revident opisno upućuje navodima revizije.

Revident neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a drugostupanjski je sud ocijenio pravilnima utvrđenja drugostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je između tužitelja (radnika) i tuženika (poslodavca) sklopljen 25. siječnja 2002. godine ugovor o radu na određeno vrijeme radi povećanja opsega poslova na tom radnom mjestu (list 6 i 7),

- da je ugovorom o radu tužitelj preuzeo poslove redara na parkingu,

- da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio jedini izvršitelj poslova redara na parkingu (prije tužitelja je te poslove obavljao radnik Z. F. koji se nalazio na bolovanju i nije se ni vratio na rad, te mu je radni odnos prestao),

- da je tužitelj sve do mjeseca veljače 2003. godine sam obavljao poslove radnog mjesta redara na parkingu, s time da je u mjesecu veljači 2003. godine tuženik primio na rad novog radnika (Ž. H.) koji je bio raspoređen na poslove ložača, ali i na poslove redara na parkingu, tako da su radili u dvije smjene sve do primitka obavijesti tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju.

Nižestupanjski su sudovi nadalje utvrdili: „da ugovor o radu na određeno vrijeme nije sklopljen zbog povećanog opsega poslova na radnom mjestu redara na parkingu, a posebno privremenog, već naprotiv da je ugovor o radu sklopljen radi obavljanja trajnih poslova čiji opseg nije bio povećan u vrijeme sklapanja ugovora, pa niti kasnije, sve do prestanka“,

- da je tuženik zadržao na radu Ž. H. koji je za obavljanje istih poslova kao i tužitelj zaposlen kod tuženika poslije zaposlenja tužitelja (veljača 2003. godine).

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika.

Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos zaključivši da se radi o radnom odnosu na neodređeno vrijeme pozivom na čl. 10. st. 1. i 5. Zakona o radu noveliranog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 19. srpnja 2003. godine ("Narodne novine", broj 114/03).

Revident ne dolazi u povoljniju pravnu situaciju tvrdnjom da se radi o zakonito sklopljenom ugovoru o radu na određeno vrijeme zbog povećanog opsega poslova. Ovo iz razloga što revident u reviziji navodi da je Ž. H. – radnik tuženika bio zaposlen na radnom mjestu ložača s time da je taj radnik obavljao i poslove radnika na parkiralištu privremeno jedan do dva sata kao ispomoć tužitelju koji je do zaposlenja sam obavljao poslove na parkiralištu iz čega ne proizlazi da bi otpao razlog zbog kojeg je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme s tužiteljem niti to proizlazi iz podataka o naplati parkiranja koje je predočio tuženik iz kojih ne proizlazi da bi došlo bilo do povećanja, bilo do smanjenja posla na parkiralištu koji su posao obavljali tužitelj i svjedok Ž. H..

Zbog navedenih se razloga nisu ispunili razlozi za prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme (nije došlo do smanjenja opsega poslova zbog kojih je tužitelj zasnovao radni odnos).

Pritom valja navesti, da u situaciji kada je tužitelj kao poslodavac sklopio ugovor o radu, na valjanost tog pravnog posla ne utječe ni činjenica da tuženik radno mjesto redara na parkiralištu nije naveo u aktu o sistematizaciji radnih mjesta i da nije imao potrebe ni namjere baviti se iznajmljivanjem parkirališta (ovo posebno u situaciji kada je tuženik naplaćivao korištenje parkirališta u spornom vremenu).

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. rujna 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.