UsImio-74/2018-5 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 7 UsImio-74/18-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Vesni Šimić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja N. M. iz S., zastupanog po opunomoćeniku V. S., odvjetniku u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćeniku Ž. M., službenoj osobi tuženika, radi prava iz mirovinskog osiguranja, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 12. rujna 2018., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 12. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e

Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: 141-02/17-01, URBROJ: 341-99-05/3-17-8094 od 25. siječnja 2018. i predmet se vraća na ponovni postupak.

i

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 141-02/17-01, URBROJ: 341-99-05/3-17-8094 od 25. siječnja 2018. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., KLASA: 141-02/14-01, URBROJ: 341-18-05/3-14-034669 od 1. srpnja 2014., kojim tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

Tužitelj je pravovremeno podnio tužbu protiv osporenog rješenja zbog bitne povrede odredaba postupka, budući rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja je nerazumljiva, te proturječi sama sebi, te u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te ističe da je donošenju osporenog rješenja prethodila presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj 18 UsImio-12/15-18 od 26. rujna 2017., kojom je poništeno ranije rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje služba, KLASA: UP/II 141- 02/14-01/03147885893, URBROJ: 341-99-05/3-14-008722 od 9. prosinca 2014., kojom je tuženiku dana uputa da isto u ponovnom postupku jasno i detaljno obrazloži obzirom na tužiteljeve bolesti i utvrđena stanja. Nadalje, navodi da je tuženik počinio bitnu povredu odredbi postupka jer postoji proturječje između onog što se u razlozima rješenja navodi o izvedenim dokazima, pregledanom sadržaju dostavljenih isprava i samih tih isprava, kao i proturječju između razloga o odlučnim činjenicama, pa se pobijano rješenje ne može ispitati. Iz izloženog očita je kontradiktornost između obrazloženja i izreke pobijanog rješenja, što predstavlja bitnu povredu, kada se uzme u obzir nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 22. siječnja 2018., te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje medicine rada dr. M. M. – D. od 27. lipnja 2017. Kako tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku od strane ovlaštenih vještaka tuženika, smatra da je jedino dokazno sredstvo kojim tužitelj može učinkovito dokazati svoje navode provođenje vještačenja od strane neovisnog sudskog vještaka, a što je napravljeno u upravnom sporu koji je vođen kod naslovnog suda pod poslovnim brojem 18 UsImio-12/15-18.

Relevantna utvrđenja u postupku donošenja pobijanog rješenja kojim se tužitelju ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti, kod činjenice da se u konkretnom slučaju radi o osiguraniku hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, da se suprotno navodima iz obrazloženja pobijanog rješenja ne temelje na odredbama Zakona. Nesporno je aktivno sudjelovanje tužitelja u Domovinskom ratu i vrijeme obnašanja vojničkih dužnosti u Domovinskom ratu. Tužitelju je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, a što proizlazi iz rješenja Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti iz Domovinskog rata, KLASA: UP/I- 562-02/16-01/04, URBROJ: 2181-04-03/07-16-04 od 2. studenoga 2016. te rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja KLASA: UP/II-562-02/16-0001/1051, URBROJ: 522-04/1- 1-1-17-4 od 3. siječnja 2017. Uvidom u medicinsku dokumentaciju razvidne su zdravstvene promjene i oštećenja zdravlja tužitelja. Pregledom medicinske dokumentacije svi nalazi potvrđuju da je zdravstveno stanje tužitelja konačno definirano, tj. da je bez ikakvog poboljšanja zdravstvenog stanja. Netočno je kako je kod tužitelja kao osiguranika potrebno nastaviti daljnje liječenje. Sukladno zakonskim odredbama invalidnost, odnosno profesionalna nesposobnost za rad postoji kada kod mirovinskog osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad, a koja može nastati zbog bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Nesporno je utvrđeno u postupku koji se vodio kod Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsImio-12/15 od 26. rujna 2017. da je: - sudska vještakinja medicine rada pregledom medicinske dokumentacije, nedvojbeno dala zaključak kojim potvrđuje da je zdravstveno stanje tužitelja konačno definirano, tj. bez ikakvog poboljšanja zdravstvenog stanja te kod tužitelja kao osiguranika nije potrebno nastaviti daljnje liječenje te da je tužitelju trajno smanjena radna sposobnost, uz postojanje preostale radne sposobnosti, sukladno čl. 39 ZOMO-a, radi bolesti u svezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu od 80% i radi bolesti koja nije u svezi sa sudjelovanjem tužitelja u Domovinskom ratu od 20%. Odlučne činjenice proizlaze utvrđenim, zapravo nespornim kada se pregleda nepristrano vještačenje stalne sudske vještakinje medicine rada.

Zaključak sudske vještakinje medicine rada upućuje na utvrđenje kako je kod tužitelja trajno smanjena radna sposobnost uz postojanje preostale radne sposobnosti, sukladno čl. 39. ZOMO-u radi bolesti u svezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu od 80% i radi bolesti koja nije u svezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu od 20%.

Sudska vještakinja medicine rada pregledom medicinske dokumentacije dala je nedvojbeno zaključak kojim potvrđuje da je zdravstveno stanje tužitelja konačno definirano, tj. bez ikakvog poboljšanja zdravstvenog stanja te da kod tužitelja kao osiguranika nije potrebno nastaviti daljnje liječenje. Obzirom na prednje izneseno, razvidno je neosnovanost tuženikovih navoda, budući se isti ne temelje na relevantnim činjenicama koje treba cijeniti prilikom razmatranja osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj je ustvrdio da u konkretnom slučaju od strane tuženika u ponovljenom postupku nije utvrđeno pravo stanje stvari te nalaz i mišljenje od 22. siječnja 2018. nije utemeljen na pravilima struke te medicinskoj i drugoj dokumentaciji koja prileži spisu.

Nije se vodilo računa o jačini oštećenja tužiteljeve psihičke i neurološke funkcije u odnosu na zahtjeve radnog mjesta. Nije cijenjena, između ostalog, ni činjenica bolesti koja je kod tužitelja započela 1992., a koja se intezivnije liječi od 2011. do 2014. bez poboljšanja uz postupno pogoršanje, da su bolesti PTSP, poremećaj prilagodbe, centralna nekompenzirana slabog lijevog vestribularnog živca, kontradikcija za rad na poslovima upravljanja motornim vozilima i građevinskim strojevima, a jednako nije cijenjena ni činjenica da je tužitelj nesposoban za poslove rukovoditelja građevinskim strojevima.

Navedeni nalaz od 22. siječnja 2018. nije potpun, jasan i dovoljno obrazložen te ne sadržava sve činjenice koje su s medicinskog stajališta važne za donošenje pravilnog rješenja pa nije mogao poslužiti kao valjana osnova tuženiku za donošenje osporavanog rješenja. Pobijano rješenje ne sadrži sve (obrazložene i jasne) razloge u pogledu ocjene zdravstvenog stanja i postojanja kod tužitelja smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti u smislu odredbe članka 39. ZOMO.

Osporenim rješenjem tuženik je povrijedio odredbu članka 98. i 120. Zakona o općem upravnom postupku. Netočan je navod iz obrazloženja pobijanog rješenja kako je kod tužitelja kao osiguranika potrebno nastaviti daljnje liječenje kod ORL specijaliste, psihijatra, dnevne bolnice i povremeno psihologijsko testiranje. Iz svega navedenog je jasno da zakon nije poštivan, da su prava i interesi tužitelja povrijeđeni, te da pobijano rješenje nije u skladu sa zakonom. Niti jedan medicinski nalaz tužitelja ne upućuje na bolest koja bi bila drugi uzrok izvan okolnosti vezanih uz sudjelovanje tužitelja u neposrednim ratnim akcijama i obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili pak zadobivene ozljede na radu.

Tuženik nije cijenio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te nije pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji prigodom donošenja pobijanog rješenja u dijelu nastupanja profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane bolešću i ozljedom izvan rada. Gornje činjenice su jedine bitne pri odluci o priznavanju prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, dakle, provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku medicine rada, a što je već provedeno u postupku koji se vodio kod Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsImio-12/15 od 26. rujna 2017. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud u ovom upravnom sporu, sukladno čl. 58. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) odluči i o zahtjevu za priznavanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Predlaže da sud donese presudu kojom će poništiti rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/17-01, URBROJ: 341-99-05/3-17-8094 od 25. siječnja 2018. i da se tužitelju prizna pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti. Ujedno je zatražio naknadu troškova upravnog spora.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana. Osporavano rješenje doneseno je u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. S obzirom na navode tužitelja, zatraženo je očitovanje višeg vještaka specijalista Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji u očitovanju KLASA: 141-02/17-01/14626, URBROJ: 426-04-01/7-18-7 od 18. travnja 2018., argumentirano iznosi zbog čega ne nalazi osnove za promjenom ocjene utvrđene u nalazu i mišljenju od 22. siječnja 2018. Budući da je viši vještak Zavoda za vještačenje, temeljem uvida u cjelokupnu dostavljenu medicinsku dokumentaciju, mišljenja da kod tužitelja za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti prema članku 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/2013, 33/2015, 93/2015, 120/2016) i da nema osnove za uvažavanje navoda tužitelja. Osporavano rješenje obrazloženo je i sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/2009). Svi dokazi u prilog navedenom prileže mirovinskom spisu. Slijedom navedenog, smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je 12. rujna 2018. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu je pristupio tužitelj uz opunomoćenicu i opunomoćenik tuženika.

Koristeći navedeno pravo opunomoćenica tužitelja ustrajala je u izvođenju dokaza medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku medicine rada a sve na okolnost utvrđenja postojanja smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, tj. da li su kod tužitelja nastale promjene u zdravstvenom stanju koje dovode do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, a prema radnom mjestu tužitelja, uz očitovanje jesu li kod tužitelja nastupile trajne promjene u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili je kod tužitelja potrebno nastaviti liječenje. U spis je priložila rješenje Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji od 31. srpnja 2018. iz kojeg je razvidno da se tužitelju i nadalje priznaje status HRVI X skupine sa 20 posto oštećenja organizma stalno uslijed bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Opunomoćenik tuženika naveo je da ostaje pri odgovoru na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja, kao i očitovanju Sektora za vještačenje od l8. travnja 2018. Vezano za nalaz sudske vještakinje dr. M. M. D. ističe da je ista pri vještačenju pogrešno vještačila preostalu radnu sposobnost tužitelja na način da je to činila temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, što nije zakonski utemeljeno jer tužitelj 2014. godine nije imao utvrđen status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Što se tiče ponovnog vještačenja od strane sudskog vještaka medicine rada, istaknuo je da nije sporno da je kod tužitelja došlo do djelomične nesposobnosti za rad, ali da nisu do kraja razjašnjene i utvrđene činjenice vezane uz profesionalne kategorije vezane uz neposredno zaposlenje tužitelja pa nije mogla biti donesena definitivna odluka. Što se tiče netom predanog rješenja o priznatom statusu HRVI, istaknuo je da je isto za sada prvostupanjsko i da ne može biti temelj za odlučivanje u ovom upravnom sporu, ali da bi moglo biti osnova za pokretanje nekog novog postupka te vještačenja po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Na poseban upit sutkinje tužitelju da li osporava da i dalje posjeduje vozačku dozvolu G kategorije, tužitelj je naveo kako posjeduje važeću vozačku dozvolu G kategorije, međutim da istu izdaje nadležno tijelo Ministarstva unutarnjih poslova po automatizmu ukoliko izda vozačku dozvolu B kategorije (osobni automobil) s tim da je naveo da vozačku dozvolu B kategorije ima privremeno te da se ista produžava svake godine. Ujedno, ističe da mu je nadležni liječnik medicine rada izdao uvjerenje 16. rujna 2013. prema kojem je nesposoban za poslove rukovatelja građevinskim strojevima.

Sud je odbio prijedlog opunomoćenice tužitelja za provođenjem medicinskog vještačenja po vještaku medicine rada na okolnost utvrđenja postojanja smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti kao suvišan, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza, cijeneći pri tome sadržaj nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dr. M. M. D., mišljenje višeg vještaka specijalista Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom KLASA: 141-02/17-01/14626, URBROJ: 426-04-01/7-18-7 od 18. travnja 2018., prema kojem kod tužitelja nedvojbeno postoje trajne promjene u zdravstvenom stanju zbog kojih prema Uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 16. rujna 2013., izdanom po nadležnom specijalisti medicine rada, tužitelj nije sposoban za rukovatelja građevinskim strojevima.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Predmet spora je zahtjev tužitelja za priznavanjem prava iz mirovinskog osiguranja na osnovu smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, u smislu članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO-a).

Među strankama je sporno postoji li kod tužitelja smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, u smislu članka 39. ZOMO-a, odnosno zakonitost osporenog rješenja tuženika.

Prema odredbi članka 39. stavku 1. ZOMO-a, smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. (stavak 2.). Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. (stavak 3). Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. (stavak 4).

Prema odredbi članka 18. stavku 2. Uredbe o metodologiji vještačenja („Narodne novine“, broj: 153/14 i 108/15), ako vijeće vještaka utvrdi, na temelju anatomsko- funkcionalnog oštećenja organa i organskih sustava, kao i medicinskih kontraindikacija koje ta oštećenja uzrokuju, uspoređujući psihofizičke mogućnosti osiguranika zbog nastalih medicinskih kontraindikacija s psihofizičkim zahtjevima poslova koje osiguranik obavlja, da osiguranik, unatoč tome, može raditi na poslovima koje obavlja, donosi nalaz i mišljenje da smanjenje radne sposobnosti ne postoji.

Vijeće vještaka će donijeti nalaz i mišljenje da smanjenje radne sposobnosti ne postoji i ako utvrdi da radna sposobnost osiguranika nije trajno smanjena za više od polovice u odnosu na tjelesno i psihički zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika određene razine obrazovanja obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. (stavak 3).

Ako vijeće vještaka utvrdi da je radna sposobnost osiguranika trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične razine obrazovanja (naobrazbe i sposobnosti) za poslove prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima, utvrđuje da postoji smanjenje radne sposobnosti. (stavak 4).

Kada utvrdi da kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti, vijeće vještaka utvrđuje je li nastalo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti ili potpuni gubitak radne sposobnosti. (stavak 5.)

Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu prijedloga izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite od 22. svibnja 2014. Iz obrasca 2-IN, razvidno je da je tužitelj radio na poslovima rukovatelja građevinskim strojevima i vozača kamiona.

Nadalje iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje vozilima od 28. kolovoza 2012. razvidno je da je tužitelj trajno nesposoban za vozača C i E kategorije te da je privremeno nesposoban za vozača B kategorije, kontrolni pregled određen je za jednu godinu. Tužitelju je dana 04. rujna 2012. temeljem rješenja Policijske postaje S., broj: 511-12-3-UP/I- 55/12 oduzeta vozačka dozvola serijskog broja …, zbog trajne nesposobnosti upravljanja vozilima kategorije C i E, a privremene nesposobnosti upravljanja vozilima B, F, G i M, uz kontrolni pregled za jednu godinu.

Iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika broj … od 16. rujna 2013. razvidno je da je tužitelj nesposoban za poslove rukovatelja građevinskim strojevima.

Osporeno rješenje tuženika doneseno je u izvršenju presude ovog suda, poslovnog broja: 18 Uslmio-12/15-18 od 26. rujna 2017., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/14- 01/03147885893, URBROJ: 341-99-05/3-14-008722 od 09. prosinca 2014. i predmet je vraćen na ponovni postupak, s uputom tuženiku da je u ponovnom postupku dužan pribaviti novi nalaz i mišljenje medicinskog tijela vještačenja koje će nakon ponovne detaljne analize cjelokupne medicinske i ostale dokumentacije utvrditi je li kod tužitelja nastupilo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti te će isto jasno i detaljno obrazložiti obzirom na tužiteljeve bolesti i utvrđena stanja, nakon čega će tuženik novim rješenjem odlučiti o žalbi tužitelja. U tijeku tog spora izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji medicinske struke mr.sc. M. M.-D., specijalisti medicine rada, koja je postupajući po rješenju ovoga suda poslovni broj: 18 Uslmio-12/15 od 22. ožujka 2017. izradila nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da je tužitelju trajno smanjena radna sposobnost uz postojanje preostale radne sposobnosti, sukladno članku 39. ZOMO-a.

Prema ocjeni sudske vještakinje centralna nekompenzirana slabost lijevog vestibularnog živca i degenerativna bolest vratne kralježnice su kronične bolesti tužitelja koje utječu na smanjenje radne sposobnosti za poslove vozača i RGS. Nadalje, iz vještva proizlazi da kod tužitelja postoji smanjenje radne sposobnosti za poslove vozača i RGS, uz preostalu radnu sposobnost za druge poslove koji ne traže upravljanje vozilima ili strojevima, rad na visini i rad za koji je potrebna uredna orijentacija u prostoru. Prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje smanjenje radne sposobnosti, uz preostalu radnu sposobnost (profesionalna nesposobnost za rad) postoji od 24. kolovoza 2012., kako je to utemeljeno, u svom nalazu i mišljenju od 4. rujna 2012. utvrdio ovlašteni vještak HZMO, Područnog ureda S. Sud je nalaz i mišljenje sudske vještakinje mr.sc. M. M.-D. smatrao stručnim i utemeljenim na medicinskoj i drugoj dokumentaciji tužitelja priležećoj spisu tuženika, pri čemu je naveo da stručnosti tog vještva stranke nisu prigovarale. Međutim, vezano za bolest tužitelja koja je u svezi sa sudjelovanjem tužitelja u Domovinskom ratu, Sud je utvrdio da je ista postupila mimo naloga suda iz rješenja poslovni broj: 18 Uslmio-12/15 od 22. ožujka 2017., te je ocijenio pravilnim tvrdnje tuženika da predmetni nalaz i mišljenje u navedenom dijelu nije predmet ovog postupka već može poslužiti tek u novom postupku utvrđivanja radne sposobnosti, jer tužitelj nije imao priznat status HRVI do donošenja osporavanog rješenja, odnosno u vrijeme izrade nalaza i mišljenja u tijeku predmetnog upravnog postupka.

Postupajući u izvršenju presude ovog suda poslovni broj: 18 UsImio-12/15-18 od 26. rujna 2017., tuženik je pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Klasa: 141-02/17-01/14626, Urbroj: 426-04-01/7-18-4, evidencijski broj vještačenja: 55199 od 22. siječnja 2018.

U istom se navodi da je tužitelj rođen 18. rujna 1959., rukovatelj građevinskim strojevima i vozač kamiona s 30 godina radnog staža. VRO od 30. studenog 2013. U obrazloženju mišljenja se navodi da je pregledana cjelokupna dostupna stara i nova medicinska dokumentacija i druga dokumentacija nastala u razdoblju nakon donošenja nalaza i mišljenja višeg vještaka od 2.12.2014., te opis poslova u obrascu 2 IN od 29.5.2014. Iz priložene medicinske dokumentacije razvidno je da je tužitelj i nadalje u kontinuiranom ambulantnom psihijatrijskom tretmanu Klinike za psihijatriju KBC Split pod dijagnozom PTSP u komorbiditetu s poremećajem prilagodbe i anksioznim poremećajem te da je tužitelju priznat status HRVI 20% privremeno do 30. rujna 2017. uslijed bolesti nastale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Prema uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje vozilima od 2.9.2016. sposoban je za vozača B kategorije, a iz zatražene preslike vozačke dozvole razvidno je da tužitelj i nadalje posjeduje važeću G kategoriju do 2.9.2018. Vijeće viših vještaka je zaključilo da obzirom na nesklad Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti od 16. rujna 2013. i činjenice da tužitelju nije trajno poništena G kategorija koja uključuje radne strojeve, da za sada ne može donijeti trajnu ocjenu radne sposobnosti. Stoga je zaključilo da kod tužitelja za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti iz članka 39.

ZOMO-a. Iz navedenog slijedi da se Vijeće viših vještaka Zavoda pri donošenju nalaza i mišljenja isključivo pozvalo na nesklad preslike vozačke dozvole od 2. rujna 2016., prema kojoj tužitelj i nadalje posjeduje važeću G kategoriju (radni strojevi) do 2. rujna 2018., sa uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti od 16. rujna 2013. prema kojem je tužitelj nesposoban za poslove rukovatelja građevinskim strojevima, te tuženik pozivajući se na takav nalaz i mišljenje nije imao u vidu da vozačku dozvolu za upravljanje vozilom izdaje nadležna policijska uprava, odnosno policijska postaja sukladno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17- dalje:

ZSPC-a), pri čemu je u odredbi članka 219. stavku 2. točki d) ZSPC-a propisano da vozačke dozvole izdane za kategorije A1, A2, A, B, C1, C, D1, D i H vrijede za vozila kategorije AM, F i G. Kako je tužitelj nesporno prema uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti od 29. kolovoza 2013. sposoban za vozača B kategorije ako mu to nije osnovno zanimanje, isto upućuje na zaključak da tužitelju važeća vozačka dozvola za upravljanje B kategorijom, sukladno odredbi članka 219. stavku 2. točki d) ZSPC-a vrijedi i za vozila kategorije AM, F i G; a što je i razvidno iz sadržaja preslike navedene vozačke dozvole.

Stoga se ne može ocijeniti da je navedeni nalazi i mišljenje mogao poslužiti tuženiku kao valjana osnova za donošenje osporenog rješenja. Naime, stručna ocjena medicinskog tijela vještačenja u ovom postupku donesena je bez utvrđivanja od kakvog su utjecaja na radnu sposobnost tužitelja psihičke bolesti PTSP i poremećaj prilagodbe, te centralna nekompenzirana slabost lijevog vestibularnog živca i degenerativna bolest vratne kralježnice, a imajući u vidu zahtjeve radnog mjesta za poslove rukovatelja građevinskim strojevima i vozača kamiona, sadržanih u obrascu 2 IN, te je propušteno utvrditi jesu li kod tužitelja nastupile trajne promjene u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, te je li radna sposobnost tužitelja smanjena za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, čime je Vijeće viših vještak postupilo protivno odredbi članka 39.

ZOMO-a, te Uredbi o metodologiji vještačenja („Narodne novine“, broj: 153/14 i 108/15). U konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju Vijeća viših vještaka Zavoda činjenice koje su s medicinskog stajališta važne za odlučivanje o pravu tužitelja nisu utvrđene, te ovako dani nalaz i mišljenje nije mogao poslužiti za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja, radi čega navedeni propust i osporenu odluku čini nezakonitom.

Također, Sud primjećuje da je u ponovno donesenom nalazu Vijeće viših vještaka Zavoda ustvrdilo da je pregledana cjelokupna dostupna stara i nova medicinska dokumentacija i druga dokumentacija nastala u razdoblju nakon donošenja nalaza i mišljenja višeg vještaka od 2. prosinca 2014., pa tako i rješenje o utvrđenom statusu HRVI sa 20% privremeno do 30. rujna 2017. uslijed bolesti nastale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, međutim tuženik je u obrazloženju rješenja vezano za prigovor tužitelja o uzroku invalidnosti primjenom odredbe članka 15. ZOPHBDR-a ustvrdio da tužitelj do donošenja osporenog rješenja, odnosno u vrijeme izrade nalaza i mišljenja ovlaštenog vještak nije imao utvrđen status HRVI, ali je istovremeno od tužitelja pribavljena preslika važeće vozačke dozvole izdane 2016., na temelju čega je zaključeno da tužitelju nije trajno poništena G kategorija koja uključuje radne strojeve.

S tim u svezi, navesti je da prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje M.M.-D. proizlazi da je smanjenje radne sposobnosti tužitelja nastupilo dana 24. kolovoza 2012., pa bi prihvaćanjem činjenice nastupa smanjenja radne sposobnosti od navedenog dana bilo bespredmetno pribavljati i pregledavati noviju medicinsku i ostalu dokumentaciju, budući se ne radi o kontrolnom pregledu.

Radi navedenog, Sud ocjenjuje da je osporeno rješenje doneseno na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga, a budući da osporeno rješenje tuženika nije zakonito, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a, poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u izreci. U ponovljenom postupku tuženik će pribaviti novi nalaz i mišljenje medicinskog tijela vještačenja koje će nakon ponovne analize relevantne medicinske i ostale dokumentacije utvrditi je li kod tužitelja nastupilo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti ili potpuni gubitak radne sposobnosti, imajući pri tome u vidu i odredbu članka 18. stavak 6. i 7. Uredbe, te će isto jasno i detaljno obrazložiti, te navesti medicinsku i ostalu dokumentaciju koja je poslužila za donošenje takvog nalaza, nakon čega će tuženik novim rješenjem odlučiti o žalbi tužitelja, pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedaba ovog suda, u skladu s odredbom članka 81. stavak 2. ZUS-a.

Vezano za zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora, navesti je da je zaključkom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., zauzeto pravno shvaćanje da kada je presudom upravnog suda poništeno rješenje javnopravnog tijela i predmet vraćen na ponovni postupak, što je u konkretnom predmetu slučaj, svaka stranka snosi svoje troškove. Radi navedenog riješeno je kao izreci rješenja.

U Splitu, 12. rujna 2018.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Vesna Šimić