Revr-424/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 424/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasenke Žabčić, članice vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. O. iz S., kojega zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-258/11-2 od 3. veljače 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slatini, poslovni broj P-338/09-15 od 23. prosinca 2009., u sjednici održanoj 1. prosinca 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici na ime razlike plaće isplatiti tužitelju iznos od 41.419,48 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (t. I. izreke) kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 9.790,00 kn (t. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.000,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana o kojem pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, odnosno, da se opravdano može očekivati da će u praksi drugostupanjski sudovi o tom pitanju imati različita shvaćanja. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica u odgovoru predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84//08 i 123/08 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, 2) ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog zakona.

U ovom predmetu drugostupanjska presuda nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, pa se dopuštenost revizije tužitelja iz razloga čl. 385. st. 1. ZPP ocjenjuje prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

Budući da je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude 41.419,48 kn, dakle, ne prelazi 100.000,00 kn, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Odredbom čl. 392. a st. 2. ZPP propisano je da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od siječnja 2006. do siječnja 2009., između radnog mjesta vođe ophodnje na koje mjesto je tužitelj u spornom razdoblju bio raspoređen rješenjem tuženice i poslova vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu koje poslove je po usmenom nalogu nadređenog tužitelj u tom razdoblju povremeno obavljao, a za koje je propisan viši koeficijenti složenosti poslova.

Prvostupanjski sud je osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće za poslove višeg stupnja složenosti temeljio na nespornim činjenicama da tužitelj nikada nije formalno raspoređen na radno mjesto vođe ekipe za očevid u cestovnom prometu koji poslovi su višeg stupnja složenosti već ih je obavljao po usmenom nalogu nadređenog i da je za sporno razdoblje primao plaću za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem tuženice, jer da se prilikom utvrđivanja plaće državnih službenika polazi od njihovog rada, a ne od formalnog rješenja o rasporedu.

Drugostupanjski sud je po žalbi tuženice preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 129/00 i 41/08) te čl. 80. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 127/07 i 27/08) i čl. 10. st. 2., te čl. 7. st. 1. i čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04) uz izraženo shvaćanje da službenik, koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta više složenosti, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto.

Tužitelj smatra da je zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda pogrešno te u reviziji sadržajno postavlja pravno pitanje ima li policijski službenik pravo na plaću radnog mjesta na koje je privremeno premješten usmenim nalogom nadređenog službenika, a bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto.

Važnost pravnog pitanja tužitelj obrazlaže različitom praksom drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Koprivnici u odlukama broj Gž-911/09 od 20. kolovoza 2009., Gž-47/09 od 9. lipnja 2009. i Gž-2124/09 od 2. srpnja 2009., te odlukama Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžr-2118/08 od 14. srpnja 2009. i Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gžr-171/09 od 9. rujna 2009.

O navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje na sjednici odjela 7. lipnja 2010. prema kojem policijski službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja.

Prema tome, neosnovanost tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud temeljio je na shvaćanju koje je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

Zbog izloženog, postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 1. prosinca 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.