Rev-882/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-882/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz P., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika I. Đ. iz B. G., zastupanog po punomoćniku Z. J., odvjetniku iz Ž., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 13. studenog 1997. godine, br. Gž-800/97., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 13. studenog 1996. godine, br. P-67/88., u sjednici održanoj dana 3. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je presuđeno da mu je tuženik dužan isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 6.427,24 DEM prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveza koji vrijedi tog dana sa zakonskom zateznom kamatom u valuti glavnice počev od 14. studenog 1983. godine, do isplate i to do 6. listopada 1989. godine, koja se plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana, a od 7. listopada 1989. godine, na devizne štedne uloge po viđenju, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 9.709,00 kn.

Za više traženo tužbeni zahtjev je odbijen.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Prvostupanjski sud je potpuno utvrdio činjenično stanje, pa nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), koju povredu nije sankcionirao drugostupanjski sud čime bi i sam učinio istu povredu, a na koju ukazuje revident.

Inače koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio je sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svako dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, koju tuženik ističe prema sadržaju revizije.

Naime, ključni svjedok i baš A. W. koja je potvrdila da je kredit digla za tuženika i njemu predala novce saslušana je na raspravi pred sudom 14. svibnja 1991. godine, a na prethodnom ročištu je odlučeno da će se provesti dokaz njenim saslušanjem, pa je tuženik mogao pristupiti na ročište i ovoj svjedokinji postavljati pitanja. Tuženik to nije učinio niti tražio eventualnu odgodu ročišta ukoliko je bio spriječen iz opravdanih razloga doći na raspravu kako bi mogao aktivno sudjelovati u saslušanju ove svjedokinje.

Prema tome nije povrijeđeno načelo neposrednosti kada ponovo nije na traženje tuženika proveden dokaz saslušanjem spomenute svjedokinje i njenim suočenjem s tuženikom.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sporno je je li tužitelj kao jamac isplatio dio kredita koji je uzeo tuženik preko A. W., te slijedom toga je li tuženik dužan tužitelju isplatiti ono što je on za njega kao jamac platio. U postupku je utvrđeno da je tuženik stvarno uzeo kredit za vlastite potrebe iako je za njega kod banke na svoje ime uzela kredit A. W., te da je tuženik preuzeo obvezu vraćanja kredita kao i da je jedan dio kredita vratio tuženik, a dijelom da je izvršena naplata od tužitelja kao jamca. Na temelju nalaza knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je tužitelj platio po spomenutom kreditu 4.500,04 DEM, te na temelju računa koji je priložio tužitelj daljnji iznos od 1.927,20 DEM na ime troškova u svezi s otplatom kredita ili ukupno 6.427,24 DEM.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tuženiku naloženo platiti ono što je za njega platio tužitelj, jer onaj tko za drugoga učini kakav izdatak koji je ovaj po zakonu bio dužan učiniti ima pravo zahtijevati nadoknadu od onoga za koga je učinio izdatak (čl. 218. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99.).

Ostali navodi revizije svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijom se ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. travnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.